PEDESET MIJ U JEDNOJ NOĆI

 

 

Miljenko MITROV

 

 

Zadar je između dva svjetska rata talijanski porto franco s niskim cijenama raznih domaćinskih proizvoda. Te su cijene motiv murterskim krijumčarima da stupe u rat s državom s jedne, te s olujnim zimskim noćima i morem s druge strane.

Na poprilično bogatoj niski zanimljivih staromurterskih tema i zadarska je švercerska epizoda. Što je ovdje nastojimo oteti zaboravu ponajmanje je u njezinu krijumčarsku sadržaju, mada i on, zbog okolnosti u kojima je do nje došlo, zaslužuje pozornost. Retci koji slijede napisani su, malo zbrčkano, istina, s namjerom da upozore na to kako je ovaj murterski švercerski poduhvat bio i osebujan, nerijetko vrlo dramatičan i pogibeljan onodobni plovidbeni pothvat, brojem sudionika i vremenskim trajanjem umnogome nevjerojatan. Izveli su ga odreda vrlo mladi ljudi, od kojih dobar broj još nije bio uzeo britvu u ruku niti vojsku odslužio, u gajetama opremljenim latinskim jedrom i četirima veslima. Ne ćemo špekulirati njihovim motivima, dobroj zaradi, u ono siromašno doba pogotovo, teško je bilo odoljeti. Kolikogod da je iziskivala napora i donosila opasnosti, bila je i jedini spomena vrijedni izvor novčane dobiti. Ipak, iz svega što o njima danas znamo, naglašena želja za nadmetanjem s morem i vjetrom i hladnom zimskom noći živjela je u većine hipnotičkom čari. Utoliko stara pomorska ″Navigare necesse est, vivere non est necesse″ pripada i njima.

Autor ovoga zapisa iskreno žali što mu je ponestalo strpljenja i snage da plovidbeni pothvat murterskih švercera potpunije, vjernije i dostojnije predstavi, odnosno što nije uspio otići puno dalje od namjere. Zato i zgode koje se u tekstu spominju treba uzeti slučajnim i posve subjektivnim te svakako nedovoljnim da dočaraju nesumnjivu mornarsku veličinu cjelokupna pothvata.
No – prvo mali povijesni okvir.

Kraj Prvoga svjetskog rata i raspad crno-žute monarhije, uz velike, sudbonosne posljedice za svijet i ljude, presudnim su bili i za ovu našu staromurtersku priču. Hrvatski je Zadar naime sramotnom međunarodnom trgovinom pretvoren u talijansku enklavu na istočnojadranskoj obali i devedesetčetvrtu talijansku provinciju. Engleska i Francuska galantno su nagradile vjerolomno priključenje Italije ratu protiv osovinskih sila hrvatskim narodnim krajevima, a da bi sve bilo uredno i legitimno – kako već i priliči dvjema uglednim i slavnim europskim demokracijama – lijepo su to 1920. godine sankcionirale tzv. Rapallskim ugovorom. Pa ako, u kontekstu naše teme, i nije neophodnim, tko nam može zamjeriti što ćemo malom digresijom podsjetiti na gotovo identična trgovanja u prošlosti, posebice ono iz godine 1202. kada su europski križari na svome osloboditeljskom pohodu na Istok, za uslugu nezajažljivoj republici Sv. Marka, nakon višednevnoga žestokog otpora, osvojili i razorili Zadar, u bespomoćnu gradu počinili užasne zločine i opljačkali što god se dalo. Nek ovo sada – rapallsko, tj. englesko i francusko, trgovanje tuđim i nije bilo onako surovo i krvavo kao svojedobno križarsko, za hrvatski je Zadar i hrvatske ljude u gradu i njegovoj okolici bilo jednako pogubno. Talijanskim državnim dekretom 1921. godine Zadar je proglašen slobodnom lukom i ustrojen u izlog prozirnoga talijanskog izobilja za siromašno hrvatsko okruženje.
Učas se razgranala trgovina, osobito prekomorskom robom, a cijene niske, bagatelne. Vlasi i boduli iz zadarske okolice, uz svesrdnu blagonaklonost talijanskih okupacijskih vlasti, brzo otkrivaju čari i probitke krijumčarskoga posla: ulog mali a zarada velika. Koliko je trebalo da glas o tome dopre do Murterinov teško je pouzdano ustvrditi, udaljenosti su tada bile mnogo veće nego danas. Ako međutim znamo da su oni već potkraj dvadesetih aktivno uključeni u šverc kavom, šećerom i raznim kolonijalnim artiklima iz Zadra, da se s njime, može se reći sustavno, bavilo više kompaktnih švercerskih grupa, jasno je da ga nisu dugo čekali te da su mu se, usprkos ne male udaljenosti, promptno odazvali. Ubrzo je Murter izrastao u najjače švercersko središte kako bližeg tako i onoga udaljenijeg zadarskog okruženja, a njihova je zadarska roba dopirala duboko na hrvatski Jug. Jugoslavenska je financijska policija prisiljena bila u njemu uspostaviti specijalan protušvercerski punkt. Do danas je među starijim njegovim žiteljima živa bogata i živopisna usmena predaja o ″ratu″ finanaca s murterskim švercerima, u kome su najizravnije sudjelovali i pripadnici jugoslavenske žandarmerije. No to bi mogla biti tema za neku drugu prigodu i neke druge autore.

Cijelo jedno desetljeće, možda i desetljeće i pol, više ili manje intenzivno, u zimsko doba godine naročito, odvijala se ova murterska švercerska aktivnost. Kako zbog niza razloga nije mogla biti izvođena kopnom, odvijala se ona, uza sve zapreke i teškoće, vrlo uspješno – morem.

Noć kakva se samo poželjeti može: mračna, duga, zimska. A bura puše li puše, divlja već od rana jutra. Vrata od Gradine zatvorila je potpuno, kroz njih ne more ni gospe a kamoli ″Kašeta″. Luka je sva u dimu, Vinik i Tegina jedva se naziru, a na glavu Velikoga mula ne možeš ni pristupiti: lepara gotovo kao da nema. Put Zadra moga bi zaidriti usrid bila dana a da te financijska policija ni ne vidi. Ako ovako potraje – a Bog će dati – nazad će navrime, za nevidila. Još će, bez velike hitnje, dospjeti posakrivati robu po Škojima i Modravama, pristati neprimijećeni na Hramini, skinuti s lantine mokra jedra i skloniti ih u magazin ili sakriti pod provu, a mokra vesla s broda zamijeniti suhima. A onda, ako hoćeš, možeš i prošetati Rudinom – kao da si netom ustao iz postelje, nek te financi vide. Usput, takova je jutarnja šetnja Rudinom, nakon noćna zadarskog izleta, kažu, Bumi postala bila neodoljiva navada, čovjek prosto nije mogao bez nje. Napadno pak nazivanje dobra jutra pripadnicima financijske policije, koji su također prakticirali obvezatni jutarnji obilazak, ovima je najzad postalo sumnjivo – ako im tkogod nije štogod prišapnuo – pa su mu, dok je samodopadno šetao Rudinom, pretresli magazin i u njemu otkrili desetak kašeta šećera i čak pet vreća kave. Poslije je šaljivčina Buma odsjedio punih šest mjeseci u zatvoru, tri za švercanu robu, tri za ″dobro jutro″.

Nedugo kako je pao prvi mrak svi koji su ove noći naumili krenuti put Zadra već su bili napustili Zavraće. Prethodno, u zavjetrini Zavraća, još su jednom pomnjivo provjerili sigurnost pože, braca i orac, s posebnom pozornošću namjestili imbroje i, uvažavajući iznimno jaku snagu noćašnje bure, podvezali trcalore. Neki su u krmu ukrcali i nešto kamena za saurnu, brod sa saurnom u krmi na ovakovu je vjetru neuporedivo sigurniji i stabilniji. Trcalore su ovoga puta podvezali svi osim Šandoka. On je imao dobar i pouzdan brod koji se uspješno nosio sa svakim vjetrom, a sam je, od mlađih, bio najvrsniji Murterin na timunu. Usto je važio za, na moru, ludo odvažna i neustrašiva čovjeka. Govorilo se za njega da u životu nikad nije podvezao trcalore puhao ne znam kako jak vjetar ili se spremalo ne znam kako opasno nevrijeme, a da od puta u Kurnate ili doma iz Kurnat nikad nije odustao bez obzira na to što ga je na moru čekalo. Što ćeš, lud čovik – trezveno su naglašavali i istodobno mu se divili.

Zovu ovako bogomdane noći nije odoljela ni najstarija grupa: Turko, Habica i Purak na timunu. Ona se, pritisnuta već i godinama, okanila ozbiljna šverca još tamo od čuvene zgode s Turkovun kobilun. Financijska policija na njih više i nije motrila, a da se nije radilo o ″sinu Stjepana Radića″, ne bi ni žandari o njima vodili brigu. Lupeški mul napustili su prvi, gotovo još za dana. Prolazeći ispred kapelice Sv. Roka, podignute na izlazu iz Zavraća, usrdno su se sva trojica bogobojazno prekrižili i preporučili svecu. A kad smo već kod svetaca, valja nam spomenuti da je Purak i ovoga puta prije polaska – zlu ne tribalo – pohodio kapelicu Sv. Nikole na Rudini. Bila je ugrađena u jugozapadni zid Malina i okrenuta Staroj rivi kako bi štovani svetac imao na oku sve murterske brodove koji s nje odlaze u Škoje, Modrave i Kurnate. Kad se otvorio šverc sa Zadrom, obitelji murterskih švercera čvrsto su vjerovale da je od Svevišnjega dobio zadaću da pomaže onima koji noću idu do Zadra i da budno pazi na njihove gajete, štoviše, čvrsto su vjerovale da mu je to i najvažniji posao, što je i normalno jer se s noćnim jedrenjem u Zadar po opasnostima teško što moglo mjeriti. U tome ih je uvjerenju zdušno podupirao dun Ive, omiljeli murterski župnik kome treba zahvaliti za silno pouzdanje njegovih župljana u Sv. Nikolu. Svaka čast Sv. Roku – i onomu na Vršini i onomu u Zavraću – i svemu što je učinija i čini za jude, sigurno će mu se priporučiti večeras, mislio je Purak dok je stajao pred kapelicom na Rudini, ali kad je u pitanju put na koji se upravo sprema, bez Sv. Mikule se ne može, ni on tek tako zaštitnik mornara u cilomu svitu. Neprimjetno se pomolio i pun vjere zamolio sveca da im bude na pomoći u predstojećoj mrkloj i vjetrovitoj noći, kao što je to i dosad uvik činija. Usput se zarekao da mu je ovo zadnji put što se upušta u ovo opasno švercersko idrenje, zaboravivši da je to dosad učinio u nekoliko navrata i da je upravo Sv. Nikolu zvao da mu bude svjedok.

Otkako se dohvatio jugoistočne punte Radeja, Purak je udvostručio pozornost, do kraja se usredotočio na svladavanje naleta vjetra koji su ovdje ozbiljna opasnost, spremni su da i pri najmanjoj njegovoj neopreznosti u tili čas prevrnu ″Lucijetu″. Upravo na ovome dijelu puta, ispod Radeja, Male i Velike Jarte, oštri su i žilavi zapusi, malo se zaboraviš i adio, nema te, moj Krste! Zna on buru, mahovit je to i teško predvidiv vitar, noću se s njom mogu nositi tek pojedini, izabrani. Puše na ruke, u malim i velikim a uvijek nepravilnim razmacima – i lukavo. Nije ona kao jugo što dere s pučine, stalno jednako i uporno, po njemu možeš i zadrimati na timunu, glavno da je jargutla čovjeku čvrsto u ruci. Ali neka, nije ni Krste bogme od jučer, puno je on puta jedrio ispod Radeja i Jarte i na oho-ho kakvoj buri. Zato mu se čnilo, pri svakom jačem naletu vjetra, posve nepotrebnim neizbježno Habično upozoravanje ispod prove, kamo se s Turkom sklonio kad su napustili Zavraće, da pazi i dobro otvori oči. ″Lucijeta" je, vođena znalački Purkovom rukom, žustro i sigurno grabila naprijed. Zadovoljan, već se vidio na Bailovoj rivi u Arbanasima kako prima krajnu ostalima, koji su – eto – mada mlađi, prilično ove noći zaostali za njima. Predstojeće cjelonoćno hrvanje s razlularenim vjetrom u ovome mu se trenutku učinilo samo kao nadmetanje u kome je poznat pobjednik. Tako je to kad te majka rodila za timun, a usto znaš da te čuva i da ti pomaže Sv. Mikula, tvoj nebeski zagovornik i patron, hvala mu i slava budi. Što je, eto, potpuno zaboravio na Sv. Roka, kome se pred koji čas s Turkom i Habicom skrušeno preporučio, ne treba mu nešto zamjeriti, a sigurni smo da mu nije zamjerio ni Sv. Roko, skroman i dobroćudan svetac, kao što se zna. Ne bi tu bio kraj Purkovu očitim zadovoljstvom prožetu solilokviju, ali jak iznenadni nalet vjetra, za inat i njemu i Sv. Nikoli i Sv. Roku, tako pritisne ″Lucijetu″ da je dobro zagrabila livun bandun. Njezini isluženi madiri, dok se staračkom nemoći nastojala ispraviti, zacvilješe zlokobno, a Habica i Turko unezvjereno izletješe ispod prove.

″Paštar″, Gulov derutni leut – nabavljen jeftino iz treće ruke, čini se prvenstveno za šverc na relaciji Murter – Zadar – sustigao je ″Lucijetu″ negdje u visini Velike Jarte. Nazrevši je u mraku, Gulo se pokušao našaliti na račun popularne i u Murteru obljubljene trojke. Doviknuo im je da se vrate doma dok je hora, dok im se prigoda ni dogodila. Kud će stari u još starijemu brodu, pa još po ovako opaku vrimenu. Bura noćas samo što se ni raspametila, zar ne vidu da puše ka da joj je zadnji put. Pozvao je Turka neka se ugleda u svoju kobilu koja je znala kad triba vratiti se doma pa je, vidi se, pametnija i od njega i od njegova dva šašava druga. Umjesto duhovita i oštra odgovora, čemu su se u leutu nadali, vjetar donese samo razbijene dijelove Gulovih posljednjih riječi; trojka u ″Lucijeti″ bila je i suviše zauzeta grčevitim izbacivanjem mora koje im se, koji čas prije, preko bande bilo obilato nalilo u santinu. Sad, dok su još koliko-toliko zaštićeni Velikom Jartom, treba se što prije dočepati kraja i dan dočekati u zavjetrini kakve uvale. Uto je ″Paštar″ prošao Jartinu zmorašnju puntu i upao u pravi hortunal. Žestina vjetra iznenadi Gula, brod se propne kao iznenađeni konj, na trenutak kao da se odvojio od morske površine, a onda tresnuo teško i promuklo prednjim dijelom. To u hipu iskoristi Gulo, baci brod naorac, hitro uzme u ruke omlohavljelu požu i sigurnom rukom pritegne jargutlu. Dvojica skočiše na provu i, iskoristivši onu teško uhvatljivu mrtvu sekundu u kojoj je jedro još nezahvaćeno novim udarom vjetra, jedan u ruke zgrabi brac, drugi krajnjim naporom dohvati imbroje, prinesu jedno i drugo na sohu od parade kako bi ih mogli po potrebi stisnuti ili pustiti.

Dionica od zmorašnje punte Velike Jarte, odnosno otočića Jartice, do jugoistočne punte Pašmana, točnije do rta Borovnjaka i otočića Gnalića, najteži je dio puta. Na njoj su murterske švercere-mornare i njihove gajete redovito čekala najveća iskušenja. Dolazeći s prostranog vranskog bazena, upravo je na njezinu prostoru bura dostizala orkansku snagu, a valovi dosezali tri pa i četiri metra. Teško je danas zamisliti kako su se uspijevali u noći nositi s takvim morem, kako su njihove nejake gajete uspijevale svladati ovu pogibeljnu dionicu. Da bi umanjili opasnost i lakše je prebrodili, posebice kad je vjetar bio izrazito jak, davali su se, koliko su mogli, pod kraj ili bi usmjerili brod jugozapadno pa ispod Pašmana i kroz Ždrelac napredovali prema Zadru. I ove su noći to učinili, čak je i Šandoko orca pod kraj već tamo pod Svitlih Kurilov. Uzadajući se, međutim, u maritimne mogućnosti svoga nedavno nabavljenog leuta, Gulo je samouvjereno nastavio jedriti pravo prema ulazu u Pašmanski kanal. Ako je ostale bura otjerala pod kraj ili pod Pašman, njega bogme ne će, ipak je on u leutu. Jedreći ovako dobit će i više od ure. A i pokazat će svima koji su rado isticali starost njegova broda što može ″Paštar″, ovakva je noć prava prilika za to. Ovdje valja vidjeti kako sigurno odolijeva moru i vjetru. Valovi, ma koliki da su noćas, još ga ni jednom nisu ozbiljno uzdrmali, pa ni kad je iza Jarte upao u hortunal. Tad, moglo bi se reći, više su iznenadili njega nego leut. Brzina kojom je jedrio pomalo ga je počela opijati, tjerala ga da još malo pritegne jargutlu. Samo tko je bio na timunu za olujna vjetra zna za ovaj osjećaj. Nešto ga je tjeralo da brod i sebe iskuša do kraja, da razbije i one najviše reštije. Trebalo je još malo zategnuti požu, napuniti jedro do rasprsnuća. Gulovo iskustvo i razboritost navrijeme su potisnuli želju za nadmetanjem, znao je da nije ni vrijeme ni mjesto za to. Nastavio je mirno i sigurno upravljati brodom. Potpomognut pravovremenim reagiranjem momaka na provi, sve je podredio da sigurno dojedri u Zadar, a da će to ovoga puta biti u rekordnu vremenu nije sumnjao, pitanje je bilo samo koliko će to biti prije ostalih.

Kritični trenutci za ″Paštar″ nastali su ubrzo, na koju milju od mjesta gdje završava Vrgdski a počinje Pašmanski kanal. Vjetar je naočigled jačao, momci na provi imali su ozbiljnih teškoća. U jednome je času već bio toliko snažan da su se kreste valova trenutačno rasplinjavale u gustoj morskoj prašini, a pogled s krme nije sezao mnogo dalje od karoca. Brod je tako nastavljao jedriti u svojevrsnoj retorti, gotovo naslijepo. U nemogućnosti da prati i preduhitri visoke valove koji su nekontrolirano nasrtali, Gulo je teškom mukom uspijevao upravljati brodom. Kad ga je jedan teški val dohvatio malo više s bande, bio je prisiljen naglo orcati pa je ″Paštara″ bracalo. Tada je došlo do nesreće: štelo je momka, koji se nalazio na provi, gurnulo u more. Gulo je smjesta ispraznio jedro kako bi brod zadržao što bliže mjestu na kome je momak nestao u moru, svjestan da bi to pri ovakovu vjetru moglo završiti prevrtanjem. Uslijedili su neizvjesni i dramatični pokušaji spašavanja. Valovi su ih nezaustavljivo udaljavali, a dozivanje momka u moru čuli su samo s vremena na vrijeme, svaki put sve slabije. Kako nikako nisu mogli računati s mogućnošću da ga kojom srećom ugledaju, u brodu su znali da će biti izgubljen ako mu izgube glas. Naglim i riskantnim zaokretom Gulo je usmjerio brod natrag. Ubrzo su zaključili da su ga mimoišli, tragovi njegova glasa sad su dopirali iza broda. Vrlo opasan manevar okretanja morali su ponoviti. Pri jednom takvom ponovnom vraćanju začuli su iscrpljeni momkov glas u neposrednoj blizini. Gulo je strelovito ispraznio jedro i pokušao nemoguće: održati brod na veslima. Sretna zvijezda, a prije će biti Sv. Nikola ili Sv. Roko, a, možda, i obojica zajedno, učinila je da se utopljenik našao uz samu ″Paštarovu″ desnu bandu. Pripremljeni, na lancanu vezani bujol Gulo je privezao na mankul, s njim skočio u more, doplivao do momka i – duboko udahnu. Obojicu su, uz velike muke jer su se valovi poigravali nemoćnim ″Paštarom″, momci na brodu ipak sretno oteli moru i utopljenika polegli u santinu. Tu se nakratko onesvijestio, a pravo je čudo što se to nije dogodilo prije, dok se nalazio u moru. Zapravo je čudo što ga gusta morska prašina nije ugušila, a što je, tako tvrde znalci, u ovakovim pomorskim nesrećama gotovo neizbježno, utopljenik nema izgleda. No da momak nije bio vrlo snažne tjelesne građe i izvrstan plivač, da nije bio izdržljiv i uporan u oglašavanju i dozivanju koje huk vjetra i mora nije uspio potpuno nadvladati, čuda sigurno ne bi bilo. U pomoć Sv. Nikole i Sv. Roka ne sumnjamo, a njihove obnovljene kapelice na izlazu iz Zavraća odnosno na jugoistočnoj punti Radeja samo su neznatan znak zahvalnosti Murterinov za svu pomoć i zaštitu koju su im obojica svetaca godinama na moru pružali i danas pružaju.

Iscrpljena i sretna sklonila se družina s ″Paštara″ u zavjetrinu uvale Sv. Andrije na Vrgadi. Za nastavak puta prema Zadru bilo je naravno kasno, a i nije joj bilo do njega. Priču svejedno ne ćemo zaključiti a da ne svratimo pozornost čitatelju na hrabro i pogotovo vješto Gulovo upravljanje ″Paštarom″ tijekom spašavanja utopljenika. Čovjek je naprosto imao šesto čulo. Bez njega, veliko je pitanje, kako bi se sve završilo.

 

Zima je te godine ostala upamćena na hrvatskome priobalju po nevjerojatnoj oštrini, stariji su govorili da opakije ovi krajevi tko zna od kada nisu imali. Nekako pred božićne blagdane Murter su ukrasili musuri, visjeli su na okapnicama ne otapajući se danima. Crvenkastožuto njihovo svjetlucanje na hladnoj prosinačkoj mjesečini poslužilo je dun Ivi da u nadahnutoj božićnoj propovijedi svojoj vjerničkoj pastvi dočara božanski sjaj betlehemskog svjetla u znamenitoj noći rođenja Kristova. Ledilo se sve živo pa nije čudo da je Čitapa u Brijačnici ustvrdio jasno i glasno da ti se i misao u glavi može zalediti, na što je Turko, rođeni oporbenjak i čovjek koji bi inače prodrijemao sve večernje debate, skočio kao oparen, nazivajući ga najvećim lažovom kojega je majka – jadna mu i nevojna njegova bila – ikada rodila. Zatečen Turkovom žestokom reakcijom na svoju bezazlenu retoričku figuru, Čitapa je odlučio pokupiti se na spavanje, tek je na vratima zagonetno dodao da se to njemu, Turku, nikako ne može dogoditi. Pitanje može li se misao u glavi stvarno zalediti temperamentno je razmatrana dugo nakon njegova odlaska, ali bez oštre pro et contra podjele, što je inače odlikovalo sve ozbiljnije rasprave u Brijačnici. Bit će da je tomu najviše pridonijela činjenica da se glavni arbitri nisu izjašnjavali ili su se mučili u traženju pitijskih odgovora. Samo je pak pitanje ostalo visiti u zraku sve dok vrijeme nije otoplilo i tako ga bezbolno skinulo s dnevnog reda. Na drugoj strani – u murterskim krčmama, brinuli su također ledene brige. Njihovim najpostojanijim gostima, murterskoj švercerskoj mladeži, opaka je zima donijela ozbiljne dvojbe. Istina, obilovala je burama, jakim, opasnim, danas bismo rekli olujnim i orkanskim, onakvim kakve su najsmioniji od njih priželjkivali i koje su im omogućavale da, kad padne mrak, odjedre do Zadra i vrate se u Murter prije svitanja. Nevolje su međutim ove zime stvorile ovdje nezabilježeno niske temperature. Ljudi u čije se iskustvo i kompetenciju nije moglo sumnjati uvjeravali su aktere murterskog noćnog navigavanja u Zadar da brod, dugotrajno zasipan morem, na ovakovoj studeni neizbježno dobije ledeni pokrov. Pogibeljno je i opasno, govorili su, što se može lako zalediti mokro idro, što led može okovati sartije, orac, brac pa bi bilo teško, a i nemoguće upravljati brodom. Pri prvomu snažnom naletu vitra privrnulo bi te a da se nisi prispija ni zlamenati. U hortunalu, ništa lakše od loma lantine opterećene zaleđenim idrom, a ni jarbul ni siguran. Spominjali su se brojni slučajevi – dogodili su se, istina, dosta davno, u doba kad ovako oštre zime još nisu bile rijetke – posebno nesreća jedne zmorašnjanske gajete u moru iznad Gangarola prije stotinjak godina. U njoj nitko nije uspio preživjeti, ljudi su našli smrt u hladnome i uzburkanome moru. Kažu da je samo jedan dvadesetogodišnji mladić doplivao do otočića Runjava Kotula, ali je sljedeće noći umro od hladnoće jer nitko nije naišao i pružio mu pomoć. Zato, momci, pamet u glavu! A da se najgore i ne dogodi, noć u nezaštićenoj gajeti na ovako velikoj hladnoći i vjetru svejednako je pogibeljna ma radilo se o mladim ljudima. Na kraju je dolazila poduka kojoj nitko nema što prigovoriti: čuvaj se pa će te i Bog čuvati.

Dok traje ova, jakom studeni nametnuta stanka, dopustit ćemo sebi na murtersku švercersku temu i malu psihosocijalnu opservaciju. Već je istaknut primarni motiv – dobra i brza zarada, ovoga časa, o Božiću i Mladomu Litu, sigurna i zajamčena. Ne dovodeći ga ni ovdje u pitanje, valja reći da su ne malom broju, ako ne više od primamljiva švercerskog posla, počela nedostajati uzbuđenja koja su ga pratila. Nastojanje da se zadarski noćni put izvede u uvjetima što potpunijega mraka i osobito što jače bure, uz stalna nadmudrivanja s financijskom policijom, svojom je dramatikom i opasnostima bilo neodoljiv izazov. Nameću nam se ovdje riječi Stefana Zweiga: ″Svaka uspjela plovidba čini pomorce još smionijim i najednom stoji na biljezi čitav naraštaj mladih ljudi koji više voli pustolovine nego život.″ Napisao je to poznati pisac nadahnut podvizima velikih pomoraca, a mi u njih pokušavamo ugurati kako našu murtersku švercersku priču u cjelini tako i nestrpljenje koje je zimus snažno obuzelo murtersku švercersku mladež. Ne treba, kad govorimo o čemu govorimo, zanemariti ni stanovito natjecateljsko ozračje, svojstveno, uostalom, svakoj mladosti. Dalo se osjetiti netom biste stupili na prag Junakove i Jove Baškorina krčme. Polagalo se na to tko je koga uspio prejedriti, ostaviti iza sebe, učiniti da ti, kako su voljeli govoriti, gleda u krmu. Dojedriti prvi u Zadar, vratiti se iz Zadra prije ostalih kući za sve je bilo kao osvajanje prvog mjesta u kakvu športskom nadmetanju. U tome tihom, nikad posebno isticanu međusobnom natjecanju, nastajao je svojevrstan hijerarhijski ugled grupa i pojedinaca.

Kako bilo, ovozimsku je stanku prva prekinula grupa Mikule Karantanova, zapravo ju je izdalo strpljenje.
S Jubun Špikinin na timunu razvila je Mikulina gajeta jedro u uobičajeno vrijeme – u prvi sut. S Lupeškog je mula ispratila samo Bepa, Jubina žena i Mikulina sestra, koja je dugo i bezuspješno odvraćala brata od puta po ovakovu Božjem vrimenu. Kad je gajeta nestala u Zavraću, okrenula se Gospi od Gradine, triput se prekrižila i izmolila nekoliko Zdravomarija. Odlučila je čim svane dan pojti u Gradinu Gospi, učiniti zavit i naliti kandelu na njezinu oltaru.     

Rive u Arbanasima dohvatio se Mikula i njegovi kad je jutro bilo podosta odmaklo, zvona na arbanaškoj crkvi zvonila su već za Veliku misu. Na moru su, dakle, morali provesti dobrih petnaestak sati, četiri puta više od vremena koje im je do tada najčešće trebalo. Neki su kasnije tvrdili da ih je, zapravo, opazila talijanska obalna straža kako promrzli plutaju Zadarskim kanalom i doteglila u luku. Što se događalo s Mikulnom gajetom te iznimno studene i vjetrovite noći nikada se nije pravo doznalo, ni jedan od četvorice sudionika ni tada ni poslije nije htio o tome govoriti, kažu čak ni sa svojim ukućanima. Uporna šutnja, kako to obično zna biti, podigla je ljubopitljivost i izazvala svakojaka nagađanja. Sakriti ipak nisu mogli – kad su pred večer drugoga dana pristali na jednom udaljenom hraminskom mulu – da imaju prilično razderano i na brzinu pokrpano jedro komu nedostaju imbroji, da su se kući vratili sa samo dva vesla u brodu te da ima je lantina slomljena u ventalu pa je i neupućenima bilo jasno da su prije stupanja na arbanašku rivu proveli vrlo tešku i opasnu noć. To smo saznali raspitujući se među rijetkima koji se još ponešto sjećaju tih vremena. Od njih smo saznali i da su prije dolaska na Hraminu pristali u Gradini i dugo se zadržali u crkvi Gospe od Gradine.
Pa ako su o događajima te noći uporno odbijali bilo što reći, o jednome su sva četvorica spremno pričali s neprikrivenim zadovoljstvom i veseljem u svakoj prigodi, tada i godinama poslije. To ćemo u ovome zapisu sažeti u kratku priču i nazvati:

 

PRIČA O ZALEĐENU KABANU

Na arbanašku su rivu iskočili s vidljivom nesigurnošću, a onda, kao da se žele uvjeriti koliko je čvrsto tlo na koje su stupili, stali poskakivati visoko i stupačke se dočekivati. Ustvari, na rivu su iskočila trojica, a Špikić je, nepomičan i zamotan u kaban, i dalje sjedio na krmi s jargutlom u ruci. Vidjele su mu se samo oči i u njima bezuspješni pokušaji da se pomakne s mjesta. Kad su mu priskočili u pomoć, pokazalo se da se zaledio kaban u koji je bio umotan, tijekom noći obilato natapan morem koje je zasipalo brod, i da se on, ni uz pomoć ostale trojice, nikako ne može osloboditi ledenog zagrljaja svoga kabana. Uspjeli su ga samo odvojiti od krme na kojoj je probdio cijelu noć i za koju ga je led tako snažno prikovao i u kabanu prenijeti na obalu. Netko se dosjetio: treba naložiti vatru. Svi su se složili, a Andro Kikerin, trgovac kod koga se Mikulina grupa opskrbljivala potrebnom robom i koji je u međuvremenu pristigao, pozvao ih je da vatru nalože u njegovu dvorištu u središtu Arbanasa. Ledom u kabanu okovana Špkića položili su na pokaportu i učetvero na ramenima ponijeli arbanaškim ulicama, na čuđenje i radost brojne arbanaške dječurlije koja je učas stvorila sasvim pristojnu povorku. Sve je, kažu, sličilo procesiji u kojoj se Sv. Roka s Vršine nosi u Sv. Mihovila. Tek što svečev kip stoj uspravno, a Špikić je ležao na leđima i s koljenima u zraku, kako je već nametao tvrdoglavi nepopustljivi kaban. Pred vatrom koja se u međuvremenu rasplamsala ipak je morao ustuknuti, ali se opirao, uglas su se sva četvorica kleli, više od ure. Kad je odleđeni kaban najzad popustio i krila mu se rastvorila a zarobljenik neočekivano čilo skočio na noge, svi su mu priskočili, a nazočna su djeca stala pljeskati i veselo oko njega poskakivati. Neka ga je mala djevojčica bojažljivo pokušavala dodirnuti, valjda se željela uvjeriti pripada li i on ovomu našemu svijetu. Očito je olakšanje nastupilo u ostale trojice pa su ga, kao maloprije djevojčica, i oni stali pozorno opipavati. Zabrinjavalo ih je naime cijelo vrijeme trajanja operacije odleđivanja Špkićevo zdravstveno stanje, koliko mu je naškodila noć provedena na vjetrovitoj krmi u zaleđenu kabanu. Pokazalo se – eto – nasreću da je dobro, da je jednako pokretljiv, da se s užitkom prihvatio kruha i slanine kojima ih je ponudio trgovac Kikerin. Čak mu se oko usana pojavilo nešto što je trebalo biti smiješak, škrto i jedva primjetno, a što se inače na njegovu licu rijetko moglo ugledati. Stradala mu je, opazili su, pomalo šaka desne ruke na kojoj su se već bili javili prvi znakovi smrzotina. Budući da je s njom držao jargutlu, a to znači da je cijelo vrijeme koje su proveli na moru bila izložena moru, vjetru i studeni, pojava se smrzotina svakako mogla očekivati. A da se nije radilo o šaci o kojoj se radilo, tvrdoj, gruboj, Špikićevoj, bile bi one nesumnjivo puno ozbiljnije. Sve ih je pak razdragala uloga koju je, očito, imao zaleđeni tvrdo tkani Špikićev kaban od kurnatske vune. Zaključili su – bome ispravno – kako je zaleđeni kaban bio nevjerojatno sigurna zaštita od noćašnje velike i neprimjerene hladnoće i da je Špikić, zahvaljujući svomu zaleđenu kabanu, bio puno bolje zaštićen od ostalih koji su noć proveli na veslima, mokri i promrzli. Da je netko od njih bio pjesnik, kabanu bi ispjevao odu.

Poput Gulove i Mikuline, koliko smo uspjeli utvrditi, spominje se gotovo dvadesetak ozbiljnih i pogibeljnih nezgoda koje su pratile ovu višegodišnju murtersku švercersku i mornarsku pustolovinu. Možda ih je bilo i više, ali su ostale manje-više nepoznate jer oni koji su u njima sudjelovali nisu o tome baš rado govorili, prije bi se reklo da su ih skrivali. A što je nezgoda ili nesreća bila ozbiljnija i pogibeljnija, više se pazilo da se o njoj što manje zna. U takovu općeprihvaćenu stavu razumljiva nam je spomenuta uporna šutnja Mikuline grupe o nevoljama koje je imala one, po niskim temperaturama čuvene zime. Zanimljivo je da su se radije pričale i prepričavale peripetije i nadmudrivanja s financijskom policijom i žandarima. Još i danas o tome imamo brojne informacije i svjedočenja, na usmenoj razini podrobno opisane mnoge zgode i anegdote. Zato je ovaj zapis, usprkos prvotnoj želji, ostao siromašan, ograničen na svega nekoliko primjera. A namjera je bila, što je čitatelj sigurno zapazio, na što više slučajeva dočarati okolnosti i opasnosti ovoga jednonoćnog jedrenja u gajeti koja je raspolagala tek latinskim jedrom i četirima veslima. U traganju za njima naišli smo i na nepriliku koja je zadesila Kaža i Jeru Repčića prve marčane bure u godini koja je prethodila Drugomu svjetskom ratu. Ovdje ćemo je zabilježiti pod naslovom:

 

PRIČA O VALU SAMOTNJAKU

Jere i Kažo ukrcali su punu santinu cukra u kantunadama. Kako im se vrijeme učinilo vrlo povoljnim – bure taman za pravi idrenjak, dodali su još desetak kašeta i malo nakon ponoći napustili zadarsku Fošu. Žurilo im se, u brodu su imali poprilično robe koju je valjalo spremiti u Grujinu bunju u Žorulama i prije svitanja neopaženo privezati gejetu na Kažovu mulu. Zato su, bez susprezanja, dali jedru maha. Oblačna je noć dosta ograničila vidljivost, ali, s iskustvom koje su imali, njih su dvojica mogli ovuda jedriti i naslijepo, Zadarski i Pašmanski kanal znali su kao vlastiti džep. Mirni, opušteni, zadovoljni sjedili su na krmi i, s vremena na vrijeme, sladili se ponekun kantunadun. Zaokupile su ih kalkulacije oko dobiti: još jedna ovakova tura i kuća u Goričinama će pod krov.

Dogodilo se kad je iza Jere i Kaža već bila ostala Šokošanska punta, u dijelu Pašmanskog kanala u kome bura, dobro je poznato, počinje naglo puhati dvostrukom snagom. Jedan iznenadni val, ili možda dva, s lijeve strane krmenog dijela, sručio im se u nakrcan brod i do kovidura ga ispunio morem. Kako timun nije više vladao gajetom, vjetar se opasno uhvatio jedra i zaprijetio da ih prevrne. Jere je hitro skočio do jedra i maina lantinu, dok je Kažo uzalud pokušavao timunu vratiti bar malo života i uspostaviti kakvu-takvu kontrolu nad brodom. Obezglavljena je gajeta počela plutati u nepravilnim lukovima kao priklana kokoš koja se otrgla nožu, a more ju je svojom nekontroliranom voljom nosilo prema pašmanskoj obali. Jere i Kažo, prepušteni hiru vjetra, obgrlivši jarbul i stisnuti jedan do drugoga, u nevjerici su se pitali što im se odjednom tako neočekivano dogodilo, otkud odjednom to pusto more u njihovoj santini krcatoj cukra u kantunadama. Još uvijek im se činilo da je vrime ka stvoreno za malo živji idrenjak, a vitra u krmu ima koliko ti triba. Je da je vitar jak, puno ga je sve dosad bilo idro, ma idrili su oni ovuda po puno zločestijoj buri, ružnijem i sleveranu vrimenu, samo njih dvojica, u ovoj istoj gajeti. Mada su išli u red onih s najivše noćnih zadarskih putovanja, nikad nisu zapali u teškoće. Zapravo im se činilo da im je bura upravo noćas išla na ruku. Puše snažno, ali ujednačeno, više nalik jugu, što njoj i ne priliči. Nema ni iznenadnih oštrih rehutov koji se znadu zavrtložiti na malu prostoru i poigrati se s tobun i brodun ka da si malo dite. Sve u svemu, ništa što bi moglo nagovijestiti ovo što im se netom dogodilo. Kad nema vidljiva, jasna i sigurna odgovora, dobar je i onaj koji to nije. Zato Jere i Kažo složno zaključiše – mora biti da ih je potopija val samotnjak.

Dok tako Jere i Kažo, stisnuti uz jarbul poput dva zbunjena zeca, plutaju bespomoćno Pašmanskim kanalom u gajeti punoj cukra u kantunadama i prisjećaju se da su negdje nekad kao djeca slušali priču kako je neka velika i čudna reštija iznenadila i potopila ispod Murvenjaka istarsku braceru koja je u velikim bačvama vozila vino za Trst, nakratko ćemo se pozabaviti onim što se nekad davno u ovim krajevima pričalo o čudesnom valu samotnjaku.
Priča je stara i možda joj nije do kraja vjerovati. Ako nije nastala ovdje, odnekud je došla, i to u vrijeme kad su se Murterini, nakon prvotnog isključivo poljodjelskog privređivanja, otisnuli na more. A priče su, kao što čitatelj zna, gotovo redovito vezane za početak. Nema, onda, razloga da i ova naša o valu samotnjaku ne bude vezana za doba u kome je započinjala murterska, u doba naših švercera već ukorijenjena, upućenost na život s morem. Elem – u ravnomjernu valovlju koje uredno putuje morskim prostranstvom, a koje tjera jak ili manje jak vjetar, nerijetko, kažu tko zna kako, izdvoji se veći ili puno veći val. Nekad se pridržava reda i disciplinirano zadržava svoje mjesto, putuje s ostalima kao stariji brat sve dok se negdje ne razbije o obalu. Ali se znade i uzjoguniti, postaje nestrpljiv, prelazi ostale i, usput, mnoge proguta. Tada, razumljivo, raste i deblja, deblja i raste ponekad do nevjerojatnih razmjera. A – izgleda – prva mu je briga vrebati na neoprezne mornare u malim brodovima na jedra, kakva je, evo, i gajeta u kojoj Jere i Kažo švercaju svoj cukar u kantunadama i sanjaju kako će podignuti i urediti svaki svoju kuću u Goričinama.

A naša priča ne bi bila priča, pogotovu ne bi bila prava priča, da nema dodatak koji priliči priči. Dugujemo ga onima koji se nisu mogli pomiriti da se netko odnosno nešto, pa bio to i nekakav tajanstveni val samotnjak, pojavi tek tako, iz čista mira. I, k tome, radi nepodopštine koje mornare stoje broda, a često i života. Od njih je ostala priča o postanku zločestog vala samotnjaka, a, po njoj, u tamo nekim tamnim i neprozirnim dubinama velikih mora boravi nepoznata morska neman koja samo u rijetkim prilikama izlazi na površinu. Kad izađe, a bude to, kako nam priča kaže, rijetko i samo ako je more potpuno mirno, bez daška vjetra, smjesti se uz strme obale nenastanjenih otoka koje su okrenute suncu i provede duge sate nepomično se sunčajući, netremice zagledana u ravnu morsku površinu što se u nedogled prostire pred njom. Pojavom vjetra koji uznemiri more neman se sprema na povratak u svoje mračne dubine. Od njezina nagla uranjanja stvori se val, puno veći i snažniji od drugih, koji – onda – putuje morem s drugim valovljem, vrlo često ostavlja ga za sobom i dalje putuje sam. A znade i progutati mnoge valove koji se nađu pred njim, tada, naravno postaje još veći i snažniji. Tako, narastao, postaje zločest i opasan pa može potopiti i velike lađe.

Ovim dodatkom dilema koja je u početku mučila mnoge biva razriješena. Ostaje međutim nejasno kako se takav jedan val samotnjak našao u Pašmanskom kanalu, ako je zaista on bio taj koji je našima Kažu i Jeri Repčiću tako nemilosrdno napunio gajetu morem i uništio njihov noćašnji švercerski trud. Morske nemani, čijim bi uranjanjem u more nastao, teško da je ovdje moglo biti. Ona boravi, kako smo čuli u priči, isključivo u mračnim dubinama velikih mora i sunča se samo na pustim obalama nenastanjenih otoka. Da se ne mučimo pitanjima na koja nemamo valjana odgovora i za koja nismo dorasli, složit ćemo se s Jerom i Kažom i okriviti tamo nekog vala samotnjaka za njihovu nesreću, a onda ga ispratiti u nepoznato, kamo, uostalom, i pripada. Do kraja naše priče ostat ćemo samo s ovim našim, običnim valovima koji se ovoga trenutka grubo poigravaju Jerinom i Kažovom gajetom, muče je i nose prema sjevernoj obali otoka Pašmana.

Jerina i Kažova gajeta zaustavila se na kojih stotinjak ili nešto više metara od obale, odnosno nasukala se na sredini plitke i muljevite uvale Barotul. Prevelik gaz, nastao naročito zbog velike težine šećera i mora u santini, nije dopustio buri da je baci na kraj i razbije. Jere i Kažo, zadovoljni što im je gajeta izdržala i nije dopustila valovima da je prevrnu, a zatim što se navrijeme zaustavila u mulju i tako ostala neoštećena, skočili su u more i potražili pomoć i sklonište u prvoj kući pašmanskog naselja Barotul.   
Jerin i Kažov šećer, mada u kantunadama, otopio se već do jutra, a cijela je uvala Barotul dugo dugo bila slatka. Sladak je bio, tvrdili su zlobnici ne bez mrve zadovoljstva, i cijeli Pašmanski kanal. Zato je i danas, kažu, Pašmanski kanal slađi od Zadarskog.

Bila je to jedina velika i bolna nesreća u desetljetnoj povijesti opasnog i uzbudljivog zadarskog jednonoćnog jedrenja. Da je ostalo samo na njoj, treba zahvaliti i ovomu i onomu, a bit će jedino sigurno – samo Bogu. Zadesila je jednu betinsku gajetu s jugozapadne strane otoka Vrgade, a ljudi su stradali u nemirnome moru. Po svemu, svladali su je nepredvidivi i vrlo snažni zapusi koji se tu vrtlože silovito za burna vremena. U noći bez mjesečine gotovo im je nemoguće doskočiti, sve da vam se za timunom nalazi i vrlo iskusan čovjek. Područje je bilo poznato pa su ga svi redovito izbjegavali. Što je natjeralo ljude u gajeti da u njega zađu, može se samo nagađati. Oblačna noć, povremeno gusta i sitna kiša te vrlo jaka bura bilo je zaista najgore vrijeme.

Nesreća je bila velika i žalost za stradalim ljudima bila je velika. Na misi za pokojnike našlo se malo i veliko, a groblje Gospe od Gradine nije bilo dovoljno za sve koji su sudjelovali na ispraćaju. Treba znati da se na ovome dijelu hrvatske obale pogibije mladih ljudi u nevremenu na moru doživljavaju kao opća i najteža tragedija, a u ljudima je nešto od one boli koja ih obuzima kad su u pitanju njihovi rođeni. One se dugo i intenzivno oplakuju, sve se druge nesreće – reklo bi se, nekako lakše prebole, prije ili kasnije padnu u zaborav. Stradanje u nevremenu na moru, posebice mladih ljudi, zauvijek ostaje u kolektivnoj memoriji, i vrijeme, i mjesto, okolnost pod kojima je do njega došlo, ljudi koji su stradali i njihove ljudske sudbine. Sljedeći naraštaji nastoje ga preuzeti u detaljima, pomno se pazi da se sačuva što više pojedinosti. Prema onim najvećim i posebno potresnim i vrijeme se računalo, nešto se zbilo prije ili poslije ove ili one teške nesreće ne moru. Takva stradanja nalazimo često opjevana i u usmenoj književnosti. Štoviše, izlazi na neki način sjećanje na takova stradanja iz okvira i poimanja – recimo tako u nemoći da nađemo primjereniji i adekvatniji izraz, običnih ljudskih stradanja ma kako teška i tragična bila. Praćena snažnim emocionalnim podtekstom, u svijesti ljudi ovoga kraja situiraju se ona u mitske sfere vjekovna čovjekova stradanja u sudaru s čúdima i slijepim silama prirode. Pri tomu je sam čovjek puki objekt, sve je u neumitnoj, slijepoj, čovjeku dalekoj i nepoznatoj sili koja se poslužila vjetrom i morem da izvrši i zadovolji svoju strašnu i nedokučivu volju. Nek je dopuštena – ako nije nategnuta i neprimjerena, prispodoba sa stradanjima junaka antičkih mitova koje zbog svojih hirova progone i uništavaju bogovi i kojekakva mitološka stvorenja.

Stradanje betinske gajete i smrt u moru ispod Vrgade švercerskih sudrugova na čas je prenulo ostale. Primili su ga s nevjericom. Sto i jedan put svi su oni, i za izrazito ozbiljna i pogibeljna nevremena, sretno prebrodili mnogobrojne zamke svoga pedesetak milja duga noćnog jedrenja. Čini se da u njihovoj, mladenačkom samouvjerenošću opijenoj svijesti, tragediji ni kao mogućnosti nije bilo mjesta, a ako je u početku bojazni i bilo, s vremenom se posve izgubila. Zatečenost je, kao što se moglo očekivati, jako kratko trajala. Prvu jaku buru tek su rijetki propustili. Lolo, Mižerić, Stija, Kija, zapravo i svi ostali, nošeni smionošću svoje neobuzdane mladosti, gotovo drsko, nastavili su prkositi u svojim gajetama na latinsko jedro moru i vjetru i noći u kojoj su jedrili.

Murtersko švercersko jednonoćno jedrenje na relaciji Murter – Zadar naprasno je prekinuo i zauvijek zaključio Drugi svjetski rat, a Talijani su otišli kući – na Apeninski poluotok.

 

Murter – Zadar, 2005.

Miljenko Mitrov

FIFTY MILES IN ONE NIGHT
Summary

Croatian Zadar was shamefully traded and turned into Italian enclave during the Kingdom of Yugoslavia. It was declared a free harbour by the Italian Kingdom’s state Decree in 1921, and was established in form of a window of the transparent Italian opulence against poor Croatian social and economic situation. Prices of coffee, sugar, matches and various colonial items were low, almost bagatelle. This situation soon made Murter the most powerful smuggling base that posed a good reason for Yugoslav financial police to establish there a special unit for smuggling prevention.
The author brings us fragments of rich and picturesque oral history on “war” of finance officers against smugglers from Murter. Smuggling activities described here are, above all, real naval adventures in gajeta boats equipped with Latin sail and four paddles. Not only that they represent quest with the authorities, but first of all, the quest with stormy wind, wild waves and coldness of the winter night. Drowning and death too.
In a novella shaped cases (two with special title), the author uses special language, the amalgam of the standard language and local idiom. The language, along with the variable viewpoint, that is both compassionate and ironic, reveals author’s empathy for the hard life he describes. Reader gets the impression that the stories speak for themselves.