Ideja je bila, s jedne strane, da se pokuša mobilizirati posljednje idrače, a s druge, da se neupućene upozori na jedan svijet u kojemu je nastajala, rasla i oblikovala se specifična tradicija gradnje i upotrebe broda. Ova je regata kasnije prerasla u projekt, ambiciozan po ciljevima i skroman u realizaciji koji bi se otprilike i za ovu prigodu mogao objasniti ovako. Projekt “Latinsko idro” je emocionalni odmak od svega na što nas danas podsjećaju moderna i sofisticirana jedra u našim portima, iskreni odmak prema baštini i svemu što smo bili a u duši nismo prestali biti – uvažavajući istodobno sve pogodnosti suvremenog načina plovidbe. Ovo jedro drži u neprekinutoj vremenskoj vezi Murterine i Betinjane u velikoj zajednici mediteranskih naroda, te ih tako čini diljenicima jedne goleme pomorske tradicije koje se – unatoč svim mijenama na hrvatskoj obali Jadrana – nisu nikada odrekli. Valjda i neće. A to znači da Latinsko idro ustvari nije ni brod ni jedro, ni regata ni turistička fešta… Latinsko idro je podsjetnik na jedan način života, na jedan izniman prostor, na jedan duhovni svijet i njegovo postojanje. Latinsko idro je sinteza svih djelatnosti i postupaka, svih znanja i obrta, svih pomorskih vještina i iskušenja, stanja duha i vjerovanja, svega što se plelo po ovom čudesnom akvatoriju. A u ishodištu svega toga je stajao brod. On je bio stožer oko kojega se sve vrtjelo.
Ništa na ovoj neobičnoj točki Jadrana nije bilo moguće bez njega i njegova jedra. Kao i u knjizi Postanka: sve je bilo brod i sve je po njemu postalo. Mi smo on sam. Latinsko idro – to smo mi.