najave događanja:

Veslačka regata
Murter
08.09. Petak

17:00h - mala

17:30h - ženska

18:30h - muška


Gajeta's CUP
Murter
28.09. Četvrtak

16:00h - Murterska vala


Malo latinsko idro
Murter
29.09. Četvrtak

16:00h


Latinsko idro
Murter
01.10. Nedjalja

10:00h - 1.sastanak

14:00h - 2.sastanak

15:00h - start

novosti:

partneri stranice:

povijest


KORNATSKA GAJETA - SVETI BROD

 

Zbog duljine i važnosti uvodne napomene navest ćemo je odmah na početku. Ovaj tekst nikada do danas nije objavljen iako se za to pripremao nekoliko puta. Tako je od prilike do prilike mijenjao i naslov i (djelomično) sadržaj. Najprije je predstavljen na skupu o iskustvu drvene brodogradnje u HAZU, 1998. pod naslovom "Betinska gajeta - sveti brod", a potom iste godine u Betini u prilici porinuća condure, na znanstvenom skupu Betina u hrvatskoj baštini drvene brodogradnje pod naslovom: "Betinska gajeta - proizvod specifičnog zemljopisnog, gospodarskog i društvenog stanja". Posljednji pokušaj odnosio se na moguću brošuru, povodom posljednjih regata na latinska jedra, koje se održavaju svake godine u Murteru na dan Svetoga Mihovila, murterskog zaštitnika. Autor teksta je i jedan od pokretača ove manifestacije pod nazivom Latinsko idro.

***

Prvi korčulanski kalafati koji su došli u Betinu polovicom XVIII. stoljeća prilagođavali su gradnju svojih brodova lokalnim potrebama. Ovdje se kao sigurna može postaviti teza da su dolaskom u Betinu morali zateći značajnu flotu malih drvenih brodova. Naime, 118 godina prije njihova dolaska, Murterini i Betinjani već su bili stupili na kornatsko tle kao pastiri zadarske gospode. Kako danas pouzdano znamo na temelju prvog austrijskog katastra (1824-1830) nikome od tih kolona mjesto stanovanja (tamo piše domicilio) nisu bili Kornati. Jednostavno je dakle zaključiti da su do otočnih pašnjaka mogli doći samo brodom. Osim toga, i jedni i drugi, i Betinjani i Murterini, već su tada bili katastarski vlasnici posjeda na okolnim otocima, Modravama i Prosiki, do kojih se također dolazilo samo plovidbom.

Iz ove teze proizlazi da je majstor Paško Filipi, kada je 1745. sa svojim sinovima došao u Betinu utemeljiti nama prvo poznato brodogradilište, morao zateći i brodove i kalafate koji su ih gradili. Naravno, postoji mogućnost da su se ti brodovi gradili i na susjednim otocima ili na kopnu. U svakom slučaju, razložno je pretpostaviti da betinska brodogradnja ne započinje 1745., i da je prije onoga što se danas u stručnoj javnosti naziva betinskom gajetom, morao postojati jedan univerzalni brod kojim su se služili mještani ova dva naselja. No, ono što mi ne znamo i za što nažalost nemamo podataka to je odgovor na pitanje kakav je ovaj brod bio. I dalje ćemo ostati u pretpostavkama kad kažemo da je vjerojatno naličio ovome te da su majstor Paško i njegovi nasljednici, već poznati korčulanski model i onaj zatečen na terenu, uporno dorađivali i prilagođavali potrebama lokalnog pučanstva.

Pokazalo se kasnije da su vrlo slične potrebe imali i stanovnici susjednih naselja na otocima i obali. Naime, potomci obitelji Filipi ili kalafati koji su od nje naučili obrt, osnovali su brodogradilišta u susjednom Murteru, Šibeniku, Biogradu, Sukošanu, Kukljici, Kalima, Brbinju i Salima.

***

Zašto je upravo ovaj brod i njemu bliski nešto veći levut i nešto manji guc i kaić imao takav uspjeh u zadarsko-šibenskom akvatoriju? Odgovor se barem na prvu čini jednostavnim. Nigdje na Jadranu ni na Mediteranu nije se stisklo toliko otoka u tako malo mora kao ovdje. Od toga je samo 20 sa stalnim naseljima. Svakom matičnom otoku pripadalo je i po nekoliko manjih, a u slučaju Murtera i Betine taj se broj penje na gotovo dvije stotine. Kada se potrebi za održavanjem posjeda pridodaju i potrebe u ribarstvu, koje su različito bile artikulirane od otoka do otoka i od naselja do naselja, tada je potpuno razvidno da golema većina kućanstva nije mogla funkcionirati bez broda. Još su nam u živom sjećanju, čak i nama nešto mlađima, prave procesije jedara koje su o čupanju maslin plovile prema Modravama.

***

U većini se rječnika (vidi Izvore) gajeta definira kao ribarski brod. Kada je riječ o našoj gajeti, onda sigurno takvoj definciji treba pristupiti s oprezom. Ako je ona prilično točna za drugu polovicu XX. stoljeća, gotovo sa sigurnošću se može ustvrditi da ne bi bila vjerodostojna za prethodno i stoljeća prije njega. To potvrđuju i neki podaci do kojih smo došli prelistavajući relativno slabu dokumentaciju o ovom pitanju. Tako Operato dell'estimo censuario di commune di Morter (za Betinu nema podataka), od 22. lipnja 1840. navodi da je ribarstvo u Murteru slabo razvijeno, a da 138 gajeta s kojima raspolažu mještani ne služe za ribarstvo. Ako se zna da je 1857. u prvoj popisnoj godini nakon 1840. Murter imao 1084 stanovnika, izlazi da je u Murteru na 7,8 stanovnika dolazila po jedna gajeta. S obzirom na brojnost tadašnjih obitelji, može se zaključiti da je gotovo svaka od njih u prosjeku imala po jedan brod. No brod s kojim se nije ribarilo.

Da ovaj brod nije služio za ribolov još evidentnije izlazi iz Popisa ribarskih lađa napravljenog još ranije, 1792. Prema tom Popisu se vidi da je Zlarin imao 76 ribarskih lađa, Prvić 79, Murter 9, a Betina 15. Autor knjige Šime Županović doslovno konstatira: "Neznatan broj ribarskih lađa a za lov srdela i gavuna na otoku Murteru ukazuje da se većina lađa i dalje upotrebljava za prijevoz stoke, ljudi i robe na obližnje otoke, a ne za ribolov".

No, ovo stanje će se stubokom izmijeniti u posljednjim godinama XIX. i prvim desetljećima XX. stoljeća. U tom trenutku Murterini i Betinjani su već katastarski vlasnici u Kornatima. Tamo su doduše Saljani još uvijek neprikosnoveni gospodari mora, ali će i novi vlasnici pašnjaka i maslinika tražiti svoje mjesto u akvatoriju, unatoč zabranama i sukobima. Dugi boravci, brojne obitelji, jeftina i zdrava hrana, prisilit će Murterine i ostale Kurnatare da se značajnije okrenu moru, ali da i svoj brod postupno prilagođavaju novim zahtjevima. Popisi ribarskih brodova Direkcije pomorskog saobraćaja Kraljevine Jugoslavije u Kapetaniji Tisno, a za godine 1931, 1932, 1933. i 1934, iako nepouzdani jer donose zbirne podatke za svih pet općinskih naselja, nedvosmisleno pokazuju da je interes za ribarstvo naglo porastao.

Taj je interes s početka XX. stoljeća nalagao da se dotadašnja isključivo težačka gajeta drugačije definira. Od toga trenutka su brodovi betinskih i murterskih brodograditelja morali odgovoriti novim zahtjevima. Od broda-težaka, što je gajeta neprijeporno u početku bila (a u velikoj mjeri i ostala), traži se rješenja za brod-omnibus, brod koji će udovoljiti svim potrebama otočnog kućanstva. Problem se uglavnom rješavao u dva načina: adaptacijom same gajete za višenamjensku upotrebu, i izgradnjom različitih tipova brodova: više za ribolov (batel, kaić i guc), za ribolov i transport (leut i gajeta), samo za mali ribolov i prijevoz do najbližih odredišta (lađa i gundula).

Brod o kojemu danas govorimo posljedica je onog prvog rješenja, to jest prilagodbe za nove potrebe. Rijetke su bile obitelji u siromašnim i prenapućenim Murteru i Betini, koje su mogle držati dva broda. Rješenje se tražilo u jednome. Dovoljno čvrstom i robusnom za prijevoz tereta, ne preteškom na jedru i veslu, otvorene santine da se može ukrcati i tovar i koza, i težaci i ribari, i brime i mast, i riba i kamen... Treba uvijek imati na umu da su betinska i murterska kućanstva koja su imala posjede na otocima živjela na dva mjesta, da su svi proizvodi njihova rada u konačnici morali preploviti Pučinu i završiti u domicilnom naselju, konačno, da je siguran i dobro opremljen brod bio uvjet njihova opstanka.

Još je jedna komponenta utjecala na definiciju broda, a to je posada. Veličina od prosječno sedam metara dopuštala je da s njim upravlja - da tako kažemo - obiteljska posada (prosječno dva člana: gospodar i netko od ukućana). Nikome, pa ni djetetu, nije se moglo dopustiti da plovi u posadi a da ne zna svrći veslo, potegnuti imbroje, popustiti brac... Gajeta je obiteljski brod, njime upravljaju i žene i djeca i starci. To nije jednonamjenski brod, profiliran i definiran za specifičnu posadu i specifičnu namjenu. Mislimo (a i to bi trebalo istražiti) da su rijetka mjesta na obali - ako ih uopće ima - u kojima žena toliko participira u operacijama na brodu (veslanje, jedrenje, ribolov, upravljanje) koliko ovdje. Poznata su naselja, i to u najbližem susjedstvu, u kojima žena ne smije biti ni na mulu kad ribari isplovljavaju, a kamo li da ih, nedaj Bože, odriješi prilikom isplovljavanja.

Ukratko, gajeta je trebala biti suma svih zahtjeva ove komplicirane geografske, vlasničke, društvene i navigacijske strukture. Ona je morala predstavljati nekoliko brodova u jednom. Magična formula za rješenje ove enigme nalazila se u rukama lokalnih kalafata, koji su i sami, kad nisu kalafatali, bili i težaci i ribari i mornari. Potpuna praktična upućenost u prilike svojih naručilaca omogućila im je da konstruiraju brod koji neće biti ni velik ni mali, ni težak ni lagan, otvoren i zatvoren istodobno, izvrsnih navigacijskih sposobnosti, na koncu... Samo su oni mogli inžinjati gajetu, ustvari višenamjenski brod, tada brod za svaku priliku i svaku namjenu. Danas je ovaj brod, zbog mnogih razloga, više ime nego sadržaj, manje stvarnost a više sjećanje na autentičnu otočnu pripadnost.

***

Brod je bio najvažniji član kućanstva s prekomorskim posjedom, bilo da se ovaj posjed nalazio na udaljenim Kornatima, bliskim susjednim otocima ili na najbližem kopnu. Njega se gledalo, njega pazilo i mazilo, u njega se ufalo. Kao što psi nalikuju na svoje gospodare, govorilo se da gajete nalikuju svojima. Njega se prvog u hijerarhiji obiteljskih potreba trebalo namiriti: novo idro, dobro veslo, veliko sidro, čvrst jarbol i lantina, nova šperanca... Samo je bolest ukućana mogla poremetiti raspored prioriteta. Konačno, a to nije najmanje važno, njemu je trebalo sagraditi mul za siguran boravak, kako u domicilnom naselju tako i na prekomorskom posjedu. Zato na ovom mjestu treba podsjetiti da je urbanistički lik Murtera s mulima na Hramini (danas uglavnom zatrpanim), ustvari rezultat vlasništva nad velikom flotom malih brodova. Zbog golemog prekomorskog posjeda i velike potrebe za brodovima, Murterini kreću prema obali (hrvatska seoska naselja na otocima u početku su uvijek na brdu ili na pristranku), grade magazine (kasnije preuređene u kuće za stanovanje) i mule usuho. Svaka ulica na moru završava se mulom, današnjim rječnikom kazano, terminalom prekomorskog posjeda. Svi zajedno, ovi su muli predstavljali prvu pravu jadransku marinu. I to na početku XX. stoljeća.

Danas, kada su sve gajete zamijenile široke prsi vitkim provenim linijama, pokaporte kabinama, tumbućima i nadstrešnicama, jedra i vesla farimanima i janmarima, tradicionalni blak i paka bijelim lakom, danas kad se gajeta još može vidjeti samo na požutjelim slikama i kada je od sadržaja ostalo samo ime, može se činiti patetičnom sintagmom - sveti brod. No, nikada se ne smije zaboraviti što je on u svijesti ondašnjih i još rijetkih sadašnjih sudionika njegove vladavine razvedenim arhipelagom značio i znači. Ispred njega je bio samo Bog, Majka Božja i sveci zaštitnici. Njemu se klanjalo, njemu su se prinosile žrtve i u nj se ufalo. On je bio stožer oko kojega su se strukturirali obiteljski i gospodarski odnosi, povijest i urbanistička organizacija naselja, umijeća, obrti, materijalna, duhovna i jezična kultura - jednom riječju osobit identitet.

Obnova ovoga broda i mikrokozmosa u kojemu je on vladao, obnova - makar kao podsjetnik - poslova koje je obavljao predstavljala bi, i nadamo se, predstavljat će obnovu onih vrijednosti koje Murter i Betinu, Jadran i Hrvatsku vode prema mjestu gdje su stoljećima bili - prema Mediteranu. Jedan od puteva koji vode u tom smjeru je sadašnja regata i buduća izgradnja školske gajete. Latinskom idru je ovo tek deveti burtiž, školskoj gajeti tek prvi zaveslaj. Ni jedan ni drugi nisu dovoljno dugi i moćni da bi nas doveli do cilja. Zato su potrebni nastojanje i pomoć svih kojima je brod i baština na srcu.

Na vrh...