najave događanja:

Veslačka regata
Murter
08.09. Petak

17:00h - mala

17:30h - ženska

18:30h - muška


Gajeta's CUP
Murter
28.09. Četvrtak

16:00h - Murterska vala


Malo latinsko idro
Murter
29.09. Četvrtak

16:00h


Latinsko idro
Murter
01.10. Nedjalja

10:00h - 1.sastanak

14:00h - 2.sastanak

15:00h - start

novosti:

partneri stranice:

Arhiva početne stranice



Regata Latinsko idro 2016 - Jaruh pobjednik

Majka svih hrvatskih regata na latinsko idro startala je točno u 15 sati iz murterske vale.

Ukupno 63 posade raspoređene u leutima, gajetama i kaićima zaplovile su put Prišnjaka Gornjega pa uz Vinik Veliki i Vinik Mali natrag u cilj – uvalu Hraminu. Rutu murterskih težaka dugu 4,6 Nm prvi je svladao leut Jaruh MU 111 s kormilarom Jadranom Jeratom i međunarodnom osmeročlanom posadom.
– Šaroliki smo. Osobito bih naglasio doprinos našeg prijatelja iz Njemačke Rudija, koji je držao orce, odnosno imbroje, Jadrana koji je potezao konop i dobro usidrio brod, Marina Katičina koji je bio na poži – kazao je vlasnik pobjedničkog broda Željko Jerat, predsjednik Udruge Latinsko idro i začetnik regate koja je startala prvi put prije 18 godina sa samo sedam brodova da bi do danas postala najmasovnija i najizazovnija regata na ovim prostorima.

Željko Jerat za kormilom Jaruha (Foto: rudinapress/H. Pavić)

............Željko Jerat za kormilom Jaruha (Foto: rudinapress/H. Pavić)

Jerat je dodao kako se bojao da brod neće proći kroz plićak oko otočića Vinika, ali zahvaljujući uigranoj posadi, koja je dobro odradila svoj posao, „stala skroz na provu i digla krmu“, brod je prošao bez problema. Treba spomenuti da je među Jaruhovom posadom bio, već treću godinu za redom, i ministar u bivšoj vladi Zorana Milanovića Siniša Hajdaš Dončić, koji je prošle godine doživio prevrtanje broda oko pale na otočiću Jarta. Očigledno ga lanjsko iskustvo nije pokolebalo u daljnjim sudjelovanjima na murterskoj regati. Dapače, upitan za moto Jaruhove posade spremno je odgovorio – Nema labavo, samo na najjače!

regata22

– Danas je bilo stvarno zadovoljstvo jedriti, imali smo dobru rutu za ‘vi vitar. Sve se poklopilo i dobro smo idrili – kazao je kormilar Jadran Jerat.
„’Vi vitar“ bio je donjak, ili meštral na donju ruku, ili vitar ozdola, kako bi Murterini rekli za vjetar koji je lagano puhao u nedjelju poslije podne. A da je doista išao na ruku jedračima dokaz je i dolazak jedine ženske posade, one s gajete Mladenka, koja je u cilj ušla na jedra bez intervencije motora prvi put u novijoj povijesti svog jedrenja. Za razliku od posade Jaruha, kojoj je pobjeda na drugom mjestu, ili odmah iza zadovoljstva, ovoj posadi s kormilarkom Nevicom Mudronja pobjeda nije ni u primisli, važno je samo zadovoljstvo i gušt koje im pruža jedrenje, uvjeravaju nas.

regata16
Leut Jaruh svladao je rutu za 1,15 sati i u cilj ušao prvi i u svojoj kategoriji i u ukupnom poretku. Drugi iz kategorije leuta bio je MU 85 Tonka Skračića, a treći Orlić MU 84 Dietera Schellenbera. Sve tri gajete koje su prve ušle u cilj, ušle su gotovo istodobno. Ipak, prva je bila Sirotica MU 485 Damira Čorkala, odmah iza nje Trtuša s kormilarom Antom Turčinovim, a tik za njom Ilka MU 887 Ante Davora Turčinova.
Kaić Marinka MU 906, kojem je za kormilom bio Duje Fržop, bio je daleko najbrži u svojoj kategoriji. Drugi je bio Petar Španjol na kaiću Peinka RB 6, a treći Knezac MU 888 kojim je upravljao Matej Ježina.
Za sve sudionike regate večeru – gulaš od 120 kilograma junećeg mesa s dodatkom tjestenine spravljali su kao i svake godine vjerni logističari Latinskog idra, članovi Bratovštine sv. Nikole Baraba, Škuri, Grobi, Nino, Strela… Oni su skuhali i rižoto od plodova mora za marendu, a pekli su i srdele dan ranije za tradicionalnu subotnju marendu.

Objavio Mande Turčinov-Ježina
Rudina Press
25. rujna 2016.

ukupni poredak:

  Oznaka Ime Kormilar Klasa
1 MU 111 JARUH JADRAN JERAT LEUT
2 MU 485 SIROTICA DAMIR ČORKALO GAJETA
3 MU 752 TRTUŠA ANTE TURČINOV GAJETA
4 MU 887 ILKA ANTE DAVOR TURČNOV GAJETA
5 MU 906 MARINKA DUJE FRŽOP KAIĆ B/M
6 MU229 GODULICA KREŠIMIR PAPEŠA GAJETA
7 RB 6 PEINKA PETAR ŠPANJOL KAIĆ B/M
8 MU 520 CVITA HRVOJE JADREŠIĆ GAJETA
9 MU 612 BABA TONE DARIO FILIPI GAJETA
10 MU 1019 MAĆUHICA TIHOMIR TURČINOV GAJETA
11 TI 777 BABA IVANICA IVICA MEIĆ-SIDIĆ GAJETA
12 MU 554 JOSIP PAVIĆ KOŠTE GAJETA
13 MU 1581 BEBA DOMAGOJ JADREŠIĆ GAJETA
14 MU60   JOSIP TURČINOV GAJETA
15 MU1104 BEPINA IVO TURČINOV GAJETA
15 MU 219 DIŠPETOŽA KLEMENT JADREŠIĆ GAJETA
16 MU1 KURNATARICA ANTE JUŠIĆ GAJETA
17 ZD 988 CICIBELA MARINO MIJAT LEUT
18 686 MU MLADEN IZIDOR JURAGA LEUT
20 MU 1054   BORIS NINIĆ GAJETA
21 MU 31 ŠIMICA MATEJ ŠIKIĆ GAJETA
22 ŠB4585 MARIJA MOĆNA NIKOLA SKRAČIĆ GAJETA B/M
23 MU85   TONKO SKRAČIĆ LEUT
24 MU 988 MODRAVARKA OGNJEN JAKOVČEV GAJETA
25 MU 644 SUK DENIS JAKOVČEV GAJETA
26 MU 1229 OLGA ZDENKO BILIĆ GAJETA
27 MU84 ORLIĆ DIETER SCHELLENBER LEUT
28 MU 888 KNEZAC MATEJ JEŽINA KAIĆ B/M
29 TI794 NORKA NIKŠA PIRJAK GAJETA
30 TI250 MATI JEZERKA IVAN JOVIĆ GAJETA B/M
31 MU 810 DUME NIKOLA BALIN GAJETA
32 TI 232 TETA COLE MILOŠ LAPOV GAJETA
33 MU 697 KRALJICA ŽELJKO BURTIN GAJETA
34 MU 588 DAVNA ŽEJA ZVONIMIR ILIJIĆ GAJETA
35 MU 716   NIKOLA PLESLIĆ GAJETA
35 BG 1215 BUHA STANISLAV KUSTERA GAJETA
36 MU 1658 BABA CELINA LUCIJANO KAPOV GAJETA
37 MU52 JUŠINICA ZORAN JUŠIĆ GAJETA
38 MU 8 BAŽOKIĆ IVE ŠIKIĆ BAŽOKIĆ LEUT
40 BG 99   DOBROSLAV KOVAČIĆ GAJETA
41 MU 814 GALEB MLADEN JEŽINA LEUT
izvan kat. MU1039 SLAVUJA JELENA BELAMARIĆ LEUT
42 MU55 MU DRAGULO VODOPIJA LEUT
43 MU186 MARIJA ANA JERAT KAIĆ
44 MU 674   ZLATKO KOVAČEV  KAIĆ
45 MU175 BRUKA ŠIME LOVRIĆ KAIĆ
46 ŠB 4870 VIRA LUKA KALINIĆ GAJETA
47 BG 14 NEUMORNI NEVIA PERKOVIĆ LEUT
48 MU 1072 MLADENKA NEVICA MUDRONJA GAJETA
49 HV 942 KULAF FRANE MILIČIĆ GAJETA
50 MU 108 ŠIMICA VLADIMIR SKRAČIĆ GAJETA
51 MU793 MALI PARTIZAN ZDRAVKO BAŠIĆ GAJETA
52 MU65   SLOBODAN SKRAČIĆ KAIĆ
53 MU 36 LASTAVICA BRANKO MARKOV "HRENKI" LEUT B/M
54 MU 637 MLADENKA LUKA VODOPIJA KAIĆ 
nisu završili   JURKOVICA ANDRIJA PTAMOJEVIĆ KAIĆ B/M
nisu završili   LUCICA MIRO CVITKOVIĆ KAIĆ B/M
nisu završili ST 312   SNJEŽAN RAMEŠA KAIĆ B/M
nisu završili ZD1113 CONDURA CROATICA MARIO PINČIĆ LEUT
nisu završili ST 54 SLOBODNA DALMACIJA FILIP DEDIĆ LEUT
nisu završili MU 470   SINIŠA ČUBRIĆ GAJETA
nisu završili TI1240 BAČURKOVICA VJEKOSLAV KLARIN GAJETA
nisu završili ŠB 4887 KRAPAN-GAJ NIKICA BUJAS KAIĆ

 

 

 

 

 

 

Miljenko MITROV

PEDESET MIJ U JEDNOJ NOĆI

Zadar je između dva svjetska rata talijanski porto franco s niskim cijenama raznih domaćinskih proizvoda. Te su cijene motiv murterskim krijumčarima da stupe u rat s državom s jedne, te s olujnim zimskim noćima i morem s druge strane.

 

Na poprilično bogatoj niski zanimljivih staromurterskih tema i zadarska je švercerska epizoda. Što je ovdje nastojimo oteti zaboravu ponajmanje je u njezinu krijumčarsku sadržaju, mada i on, zbog okolnosti u kojima je do nje došlo, zaslužuje pozornost. Retci koji slijede napisani su, malo zbrčkano, istina, s namjerom da upozore na to kako je ovaj murterski švercerski poduhvat bio i osebujan, nerijetko vrlo dramatičan i pogibeljan onodobni plovidbeni pothvat, brojem sudionika i vremenskim trajanjem umnogome nevjerojatan. Izveli su ga odreda vrlo mladi ljudi, od kojih dobar broj još nije bio uzeo britvu u ruku niti vojsku odslužio, u gajetama opremljenim latinskim jedrom i četirima veslima. Ne ćemo špekulirati njihovim motivima, dobroj zaradi, u ono siromašno doba pogotovo, teško je bilo odoljeti. Kolikogod da je iziskivala napora i donosila opasnosti, bila je i jedini spomena vrijedni izvor novčane dobiti. Ipak, iz svega što o njima danas znamo, naglašena želja za nadmetanjem s morem i vjetrom i hladnom zimskom noći živjela je u većine hipnotičkom čari. Utoliko stara pomorska ″Navigare necesse est, vivere non est necesse"1 pripada i njima.

Autor ovoga zapisa iskreno žali što mu je ponestalo strpljenja i snage da plovidbeni pothvat murterskih švercera potpunije, vjernije i dostojnije predstavi, odnosno što nije uspio otići puno dalje od namjere. Zato i zgode koje se u tekstu spominju treba uzeti slučajnim i posve subjektivnim te svakako nedovoljnim da dočaraju nesumnjivu mornarsku veličinu cjelokupna pothvata.

No – prvo mali povijesni okvir.

 

Kraj Prvoga svjetskog rata i raspad crno-žute monarhije, uz velike, sudbonosne posljedice za svijet i ljude, presudnim su bili i za ovu našu staromurtersku priču. Hrvatski je Zadar naime sramotnom međunarodnom trgovinom pretvoren u talijansku enklavu na istočnojadranskoj obali i devedesetčetvrtu talijansku provinciju. Engleska i Francuska galantno su nagradile vjerolomno priključenje Italije ratu protiv osovinskih sila hrvatskim narodnim krajevima, a da bi sve bilo uredno i legitimno – kako već i priliči dvjema uglednim i slavnim europskim demokracijama – lijepo su to 1920. godine sankcionirale tzv. Rapallskim ugovorom. Pa ako, u kontekstu naše teme, i nije neophodnim, tko nam može zamjeriti što ćemo malom digresijom podsjetiti na gotovo identična trgovanja u prošlosti, posebice ono iz godine 1202. kada su europski križari na svome osloboditeljskom pohodu na Istok, za uslugu nezajažljivoj republici Sv. Marka, nakon višednevnoga žestokog otpora, osvojili i razorili Zadar, u bespomoćnu gradu počinili užasne zločine i opljačkali što god se dalo. Nek ovo sada – rapallsko, tj. englesko i francusko, trgovanje tuđim i nije bilo onako surovo i krvavo kao svojedobno križarsko, za hrvatski je Zadar i hrvatske ljude u gradu i njegovoj okolici bilo jednako pogubno. Talijanskim državnim dekretom 1921. godine Zadar je proglašen slobodnom lukom i ustrojen u izlog prozirnoga talijanskog izobilja za siromašno hrvatsko okruženje.

Učas se razgranala trgovina, osobito prekomorskom robom, a cijene niske, bagatelne. Vlasi i boduli iz zadarske okolice, uz svesrdnu blagonaklonost talijanskih okupacijskih vlasti, brzo otkrivaju čari i probitke krijumčarskoga posla: ulog mali a zarada velika. Koliko je trebalo da glas o tome dopre do Murterinov teško je pouzdano ustvrditi, udaljenosti su tada bile mnogo veće nego danas. Ako međutim znamo da su oni već potkraj dvadesetih aktivno uključeni u šverc kavom, šećerom i raznim kolonijalnim artiklima iz Zadra, da se s njime, može se reći sustavno, bavilo više kompaktnih švercerskih grupa, jasno je da ga nisu dugo čekali te da su mu se, usprkos ne male udaljenosti, promptno odazvali. Ubrzo je Murter izrastao u najjače švercersko središte kako bližeg tako i onoga udaljenijeg zadarskog okruženja, a njihova je zadarska roba dopirala duboko na hrvatski Jug. Jugoslavenska je financijska policija prisiljena bila u njemu uspostaviti specijalan protušvercerski punkt. Do danas je među starijim njegovim žiteljima živa bogata i živopisna usmena predaja o ″ratu″ finanaca s murterskim švercerima, u kome su najizravnije sudjelovali i pripadnici jugoslavenske žandarmerije. No to bi mogla biti tema za neku drugu prigodu i neke druge autore.

Cijelo jedno desetljeće, možda i desetljeće i pol, više ili manje intenzivno, u zimsko doba godine naročito, odvijala se ova murterska švercerska aktivnost. Kako zbog niza razloga nije mogla biti izvođena kopnom, odvijala se ona, uza sve zapreke i teškoće, vrlo uspješno – morem.

 

Noć kakva se samo poželjeti može: mračna, duga, zimska. A bura puše li puše, divlja već od rana jutra. Vrata od Gradine zatvorila je potpuno, kroz njih ne more ni gospe 2 a kamoli ″Kašeta″.3 Luka je sva u dimu, Vinik i Tegina jedva se naziru, a na glavu Velikoga mula ne možeš ni pristupiti: lepara gotovo kao da nema. Put Zadra moga bi zaidriti usrid bila dana a da te financijska policija ni ne vidi. Ako ovako potraje – a Bog će dati – nazad će navrime, za nevidila. Još će, bez velike hitnje, dospjeti posakrivati robu po Škojima i Modravama, pristati neprimijećeni na Hramini, skinuti s lantine mokra jedra i skloniti ih u magazin ili sakriti pod provu, a mokra vesla s broda zamijeniti suhima.4 A onda, ako hoćeš, možeš i prošetati Rudinom – kao da si netom ustao iz postelje, nek te financi vide. Usput, takova je jutarnja šetnja Rudinom, nakon noćna zadarskog izleta, kažu, Bumi postala bila neodoljiva navada, čovjek prosto nije mogao bez nje. Napadno pak nazivanje dobra jutra pripadnicima financijske policije, koji su također prakticirali obvezatni jutarnji obilazak, ovima je najzad postalo sumnjivo – ako im tkogod nije štogod prišapnuo – pa su mu, dok je samodopadno šetao Rudinom, pretresli magazin i u njemu otkrili desetak kašeta šećera i čak pet vreća kave. Poslije je šaljivčina Buma odsjedio punih šest mjeseci u zatvoru, tri za švercanu robu, tri za ″dobro jutro″.

Nedugo kako je pao prvi mrak svi koji su ove noći naumili krenuti put Zadra već su bili napustili Zavraće. Prethodno, u zavjetrini Zavraća, još su jednom pomnjivo provjerili sigurnost pože, braca i orac, s posebnom pozornošću namjestili imbroje i, uvažavajući iznimno jaku snagu noćašnje bure, podvezali trcalore. Neki su u krmu ukrcali i nešto kamena za saurnu, brod sa saurnom u krmi na ovakovu je vjetru neuporedivo sigurniji i stabilniji. Trcalore su ovoga puta podvezali svi osim Šandoka. On je imao dobar i pouzdan brod koji se uspješno nosio sa svakim vjetrom, a sam je, od mlađih, bio najvrsniji Murterin na timunu. Usto je važio za, na moru, ludo odvažna i neustrašiva čovjeka. Govorilo se za njega da u životu nikad nije podvezao trcalore puhao ne znam kako jak vjetar ili se spremalo ne znam kako opasno nevrijeme, a da od puta u Kurnate ili doma iz Kurnat nikad nije odustao bez obzira na to što ga je na moru čekalo. Što ćeš, lud čovik – trezveno su naglašavali i istodobno mu se divili.

Zovu ovako bogomdane noći nije odoljela ni najstarija grupa: Turko, Habica i Purak na timunu. Ona se, pritisnuta već i godinama, okanila ozbiljna šverca još tamo od čuvene zgode s Turkovun kobilun.5 Financijska policija na njih više i nije motrila, a da se nije radilo o ″sinu Stjepana Radića″,6 ne bi ni žandari o njima vodili brigu. Lupeški mul napustili su prvi, gotovo još za dana. Prolazeći ispred kapelice Sv. Roka, podignute na izlazu iz Zavraća, usrdno su se sva trojica bogobojazno prekrižili i preporučili svecu. A kad smo već kod svetaca, valja nam spomenuti da je Purak i ovoga puta prije polaska – zlu ne tribalo – pohodio kapelicu Sv. Nikole na Rudini. Bila je ugrađena u jugozapadni zid Malina 7 i okrenuta Staroj rivi kako bi štovani svetac imao na oku sve murterske brodove koji s nje odlaze u Škoje, Modrave i Kurnate. Kad se otvorio šverc sa Zadrom, obitelji murterskih švercera čvrsto su vjerovale da je od Svevišnjega dobio zadaću da pomaže onima koji noću idu do Zadra i da budno pazi na njihove gajete, štoviše, čvrsto su vjerovale da mu je to i najvažniji posao, što je i normalno jer se s noćnim jedrenjem u Zadar po opasnostima teško što moglo mjeriti. U tome ih je uvjerenju zdušno podupirao dun Ive, omiljeli murterski župnik kome treba zahvaliti za silno pouzdanje njegovih župljana u Sv. Nikolu. Svaka čast Sv. Roku – i onomu na Vršini i onomu u Zavraću – i svemu što je učinija i čini za jude, sigurno će mu se priporučiti večeras, mislio je Purak dok je stajao pred kapelicom na Rudini, ali kad je u pitanju put na koji se upravo sprema, bez Sv. Mikule se ne može, ni on tek tako zaštitnik mornara u cilomu svitu. Neprimjetno se pomolio i pun vjere zamolio sveca da im bude na pomoći u predstojećoj mrkloj i vjetrovitoj noći, kao što je to i dosad uvik činija. Usput se zarekao da mu je ovo zadnji put što se upušta u ovo opasno švercersko idrenje, zaboravivši da je to dosad učinio u nekoliko navrata i da je upravo Sv. Nikolu zvao da mu bude svjedok.

Otkako se dohvatio jugoistočne punte Radeja, Purak je udvostručio pozornost, do kraja se usredotočio na svladavanje naleta vjetra koji su ovdje ozbiljna opasnost, spremni su da i pri najmanjoj njegovoj neopreznosti u tili čas prevrnu ″Lucijetu″. Upravo na ovome dijelu puta, ispod Radeja, Male i Velike Jarte, oštri su i žilavi zapusi, malo se zaboraviš i adio, nema te, moj Krste! Zna on buru, mahovit je to i teško predvidiv vitar, noću se s njom mogu nositi tek pojedini, izabrani. Puše na ruke, u malim i velikim a uvijek nepravilnim razmacima – i lukavo. Nije ona kao jugo što dere s pučine, stalno jednako i uporno, po njemu možeš i zadrimati na timunu, glavno da je jargutla čovjeku čvrsto u ruci. Ali neka, nije ni Krste bogme od jučer, puno je on puta jedrio ispod Radeja i Jarte i na oho-ho kakvoj buri. Zato mu se čnilo, pri svakom jačem naletu vjetra, posve nepotrebnim neizbježno Habično upozoravanje ispod prove, kamo se s Turkom sklonio kad su napustili Zavraće, da pazi i dobro otvori oči. ″Lucijeta" je, vođena znalački Purkovom rukom, žustro i sigurno grabila naprijed. Zadovoljan, već se vidio na Bailovoj rivi u Arbanasima kako prima krajnu ostalima, koji su – eto – mada mlađi, prilično ove noći zaostali za njima. Predstojeće cjelonoćno hrvanje s razlularenim vjetrom u ovome mu se trenutku učinilo samo kao nadmetanje u kome je poznat pobjednik. Tako je to kad te majka rodila za timun, a usto znaš da te čuva i da ti pomaže Sv. Mikula, tvoj nebeski zagovornik i patron, hvala mu i slava budi. Što je, eto, potpuno zaboravio na Sv. Roka, kome se pred koji čas s Turkom i Habicom skrušeno preporučio, ne treba mu nešto zamjeriti, a sigurni smo da mu nije zamjerio ni Sv. Roko, skroman i dobroćudan svetac, kao što se zna. Ne bi tu bio kraj Purkovu očitim zadovoljstvom prožetu solilokviju, ali jak iznenadni nalet vjetra, za inat i njemu i Sv. Nikoli i Sv. Roku, tako pritisne ″Lucijetu″ da je dobro zagrabila livun bandun. Njezini isluženi madiri, dok se staračkom nemoći nastojala ispraviti, zacvilješe zlokobno, a Habica i Turko unezvjereno izletješe ispod prove.

″Paštar″, Gulov derutni leut – nabavljen jeftino iz treće ruke, čini se prvenstveno za šverc na relaciji Murter – Zadar 8 – sustigao je ″Lucijetu″ negdje u visini Velike Jarte. Nazrevši je u mraku, Gulo se pokušao našaliti na račun popularne i u Murteru obljubljene trojke. Doviknuo im je da se vrate doma dok je hora, dok im se prigoda ni dogodila. Kud će stari u još starijemu brodu, pa još po ovako opaku vrimenu. Bura noćas samo što se ni raspametila, zar ne vidu da puše ka da joj je zadnji put. Pozvao je Turka neka se ugleda u svoju kobilu koja je znala kad triba vratiti se doma pa je, vidi se, pametnija i od njega i od njegova dva šašava druga. Umjesto duhovita i oštra odgovora, čemu su se u leutu nadali, vjetar donese samo razbijene dijelove Gulovih posljednjih riječi; trojka u ″Lucijeti″ bila je i suviše zauzeta grčevitim izbacivanjem mora koje im se, koji čas prije, preko bande bilo obilato nalilo u santinu. Sad, dok su još koliko-toliko zaštićeni Velikom Jartom, treba se što prije dočepati kraja i dan dočekati u zavjetrini kakve uvale. Uto je ″Paštar″ prošao Jartinu zmorašnju puntu i upao u pravi hortunal. Žestina vjetra iznenadi Gula, brod se propne kao iznenađeni konj, na trenutak kao da se odvojio od morske površine, a onda tresnuo teško i promuklo prednjim dijelom. To u hipu iskoristi Gulo, baci brod naorac, hitro uzme u ruke omlohavljelu požu i sigurnom rukom pritegne jargutlu. Dvojica skočiše na provu i, iskoristivši onu teško uhvatljivu mrtvu sekundu u kojoj je jedro još nezahvaćeno novim udarom vjetra, jedan u ruke zgrabi brac, drugi krajnjim naporom dohvati imbroje, prinesu jedno i drugo na sohu od parade kako bi ih mogli po potrebi stisnuti ili pustiti.

Dionica od zmorašnje punte Velike Jarte, odnosno otočića Jartice, do jugoistočne punte Pašmana, točnije do rta Borovnjaka i otočića Gnalića, najteži je dio puta. Na njoj su murterske švercere-mornare i njihove gajete redovito čekala najveća iskušenja. Dolazeći s prostranog vranskog bazena, upravo je na njezinu prostoru bura dostizala orkansku snagu, a valovi dosezali tri pa i četiri metra. Teško je danas zamisliti kako su se uspijevali u noći nositi s takvim morem, kako su njihove nejake gajete uspijevale svladati ovu pogibeljnu dionicu. Da bi umanjili opasnost i lakše je prebrodili, posebice kad je vjetar bio izrazito jak, davali su se, koliko su mogli, pod kraj ili bi usmjerili brod jugozapadno pa ispod Pašmana i kroz Ždrelac napredovali prema Zadru. I ove su noći to učinili, čak je i Šandoko orca pod kraj već tamo pod Svitlih Kurilov. Uzadajući se, međutim, u maritimne mogućnosti svoga nedavno nabavljenog leuta, Gulo je samouvjereno nastavio jedriti pravo prema ulazu u Pašmanski kanal. Ako je ostale bura otjerala pod kraj ili pod Pašman, njega bogme ne će, ipak je on u leutu. Jedreći ovako dobit će i više od ure. A i pokazat će svima koji su rado isticali starost njegova broda što može ″Paštar″, ovakva je noć prava prilika za to. Ovdje valja vidjeti kako sigurno odolijeva moru i vjetru. Valovi, ma koliki da su noćas, još ga ni jednom nisu ozbiljno uzdrmali, pa ni kad je iza Jarte upao u hortunal. Tad, moglo bi se reći, više su iznenadili njega nego leut. Brzina kojom je jedrio pomalo ga je počela opijati, tjerala ga da još malo pritegne jargutlu. Samo tko je bio na timunu za olujna vjetra zna za ovaj osjećaj. Nešto ga je tjeralo da brod i sebe iskuša do kraja, da razbije i one najviše reštije. Trebalo je još malo zategnuti požu, napuniti jedro do rasprsnuća. Gulovo iskustvo i razboritost navrijeme su potisnuli želju za nadmetanjem, znao je da nije ni vrijeme ni mjesto za to. Nastavio je mirno i sigurno upravljati brodom. Potpomognut pravovremenim reagiranjem momaka na provi, sve je podredio da sigurno dojedri u Zadar, a da će to ovoga puta biti u rekordnu vremenu nije sumnjao, pitanje je bilo samo koliko će to biti prije ostalih.

Kritični trenutci za ″Paštar″ nastali su ubrzo, na koju milju od mjesta gdje završava Vrgdski a počinje Pašmanski kanal. Vjetar je naočigled jačao, momci na provi imali su ozbiljnih teškoća. U jednome je času već bio toliko snažan da su se kreste valova trenutačno rasplinjavale u gustoj morskoj prašini, a pogled s krme nije sezao mnogo dalje od karoca. Brod je tako nastavljao jedriti u svojevrsnoj retorti, gotovo naslijepo. U nemogućnosti da prati i preduhitri visoke valove koji su nekontrolirano nasrtali, Gulo je teškom mukom uspijevao upravljati brodom. Kad ga je jedan teški val dohvatio malo više s bande, bio je prisiljen naglo orcati pa je ″Paštara″ bracalo. Tada je došlo do nesreće: štelo je momka, koji se nalazio na provi, gurnulo u more. Gulo je smjesta ispraznio jedro kako bi brod zadržao što bliže mjestu na kome je momak nestao u moru, svjestan da bi to pri ovakovu vjetru moglo završiti prevrtanjem. Uslijedili su neizvjesni i dramatični pokušaji spašavanja. Valovi su ih nezaustavljivo udaljavali, a dozivanje momka u moru čuli su samo s vremena na vrijeme, svaki put sve slabije. Kako nikako nisu mogli računati s mogućnošću da ga kojom srećom ugledaju, u brodu su znali da će biti izgubljen ako mu izgube glas. Naglim i riskantnim zaokretom Gulo je usmjerio brod natrag. Ubrzo su zaključili da su ga mimoišli, tragovi njegova glasa sad su dopirali iza broda. Vrlo opasan manevar okretanja morali su ponoviti. Pri jednom takvom ponovnom vraćanju začuli su iscrpljeni momkov glas u neposrednoj blizini. Gulo je strelovito ispraznio jedro i pokušao nemoguće: održati brod na veslima. Sretna zvijezda, a prije će biti Sv. Nikola ili Sv. Roko, a, možda, i obojica zajedno, učinila je da se utopljenik našao uz samu ″Paštarovu″ desnu bandu. Pripremljeni, na lancanu vezani bujol Gulo je privezao na mankul, s njim skočio u more, doplivao do momka i – duboko udahnu. Obojicu su, uz velike muke jer su se valovi poigravali nemoćnim ″Paštarom″, momci na brodu ipak sretno oteli moru i utopljenika polegli u santinu. Tu se nakratko onesvijestio, a pravo je čudo što se to nije dogodilo prije, dok se nalazio u moru. Zapravo je čudo što ga gusta morska prašina nije ugušila, a što je, tako tvrde znalci, u ovakovim pomorskim nesrećama gotovo neizbježno, utopljenik nema izgleda. No da momak nije bio vrlo snažne tjelesne građe i izvrstan plivač, da nije bio izdržljiv i uporan u oglašavanju i dozivanju koje huk vjetra i mora nije uspio potpuno nadvladati, čuda sigurno ne bi bilo. U pomoć Sv. Nikole i Sv. Roka ne sumnjamo, a njihove obnovljene kapelice na izlazu iz Zavraća odnosno na jugoistočnoj punti Radeja samo su neznatan znak zahvalnosti Murterinov za svu pomoć i zaštitu koju su im obojica svetaca godinama na moru pružali i danas pružaju.

Iscrpljena i sretna sklonila se družina s ″Paštara″ u zavjetrinu uvale Sv. Andrije na Vrgadi. Za nastavak puta prema Zadru bilo je naravno kasno, a i nije joj bilo do njega. Priču svejedno ne ćemo zaključiti a da ne svratimo pozornost čitatelju na hrabro i pogotovo vješto Gulovo upravljanje ″Paštarom″ tijekom spašavanja utopljenika. Čovjek je naprosto imao šesto čulo. Bez njega, veliko je pitanje, kako bi se sve završilo.

 

 

Zima je te godine ostala upamćena na hrvatskome priobalju po nevjerojatnoj oštrini, stariji su govorili da opakije ovi krajevi tko zna od kada nisu imali. Nekako pred božićne blagdane Murter su ukrasili musuri, visjeli su na okapnicama ne otapajući se danima. Crvenkastožuto njihovo svjetlucanje na hladnoj prosinačkoj mjesečini poslužilo je dun Ivi da u nadahnutoj božićnoj propovijedi svojoj vjerničkoj pastvi dočara božanski sjaj betlehemskog svjetla u znamenitoj noći rođenja Kristova. Ledilo se sve živo pa nije čudo da je Čitapa u Brijačnici ustvrdio jasno i glasno da ti se i misao u glavi može zalediti, na što je Turko, rođeni oporbenjak i čovjek koji bi inače prodrijemao sve večernje debate, skočio kao oparen, nazivajući ga najvećim lažovom kojega je majka – jadna mu i nevojna njegova bila – ikada rodila. Zatečen Turkovom žestokom reakcijom na svoju bezazlenu retoričku figuru, Čitapa je odlučio pokupiti se na spavanje, tek je na vratima zagonetno dodao da se to njemu, Turku, nikako ne može dogoditi. Pitanje može li se misao u glavi stvarno zalediti temperamentno je razmatrana dugo nakon njegova odlaska, ali bez oštre pro et contra podjele, što je inače odlikovalo sve ozbiljnije rasprave u Brijačnici. Bit će da je tomu najviše pridonijela činjenica da se glavni arbitri nisu izjašnjavali ili su se mučili u traženju pitijskih odgovora. Samo je pak pitanje ostalo visiti u zraku sve dok vrijeme nije otoplilo i tako ga bezbolno skinulo s dnevnog reda. Na drugoj strani – u murterskim krčmama, brinuli su također ledene brige. Njihovim najpostojanijim gostima, murterskoj švercerskoj mladeži, opaka je zima donijela ozbiljne dvojbe. Istina, obilovala je burama, jakim, opasnim, danas bismo rekli olujnim i orkanskim, onakvim kakve su najsmioniji od njih priželjkivali i koje su im omogućavale da, kad padne mrak, odjedre do Zadra i vrate se u Murter prije svitanja. Nevolje su međutim ove zime stvorile ovdje nezabilježeno niske temperature. Ljudi u čije se iskustvo i kompetenciju nije moglo sumnjati uvjeravali su aktere murterskog noćnog navigavanja u Zadar da brod, dugotrajno zasipan morem, na ovakovoj studeni neizbježno dobije ledeni pokrov. Pogibeljno je i opasno, govorili su, što se može lako zalediti mokro idro, što led može okovati sartije, orac, brac pa bi bilo teško, a i nemoguće upravljati brodom. Pri prvomu snažnom naletu vitra privrnulo bi te a da se nisi prispija ni zlamenati. U hortunalu, ništa lakše od loma lantine opterećene zaleđenim idrom, a ni jarbul ni siguran. Spominjali su se brojni slučajevi – dogodili su se, istina, dosta davno, u doba kad ovako oštre zime još nisu bile rijetke – posebno nesreća jedne zmorašnjanske gajete u moru iznad Gangarola prije stotinjak godina. U njoj nitko nije uspio preživjeti, ljudi su našli smrt u hladnome i uzburkanome moru. Kažu da je samo jedan dvadesetogodišnji mladić doplivao do otočića Runjava Kotula, ali je sljedeće noći umro od hladnoće jer nitko nije naišao i pružio mu pomoć. Zato, momci, pamet u glavu! A da se najgore i ne dogodi, noć u nezaštićenoj gajeti na ovako velikoj hladnoći i vjetru svejednako je pogibeljna ma radilo se o mladim ljudima. Na kraju je dolazila poduka kojoj nitko nema što prigovoriti: čuvaj se pa će te i Bog čuvati.

Dok traje ova, jakom studeni nametnuta stanka, dopustit ćemo sebi na murtersku švercersku temu i malu psihosocijalnu opservaciju. Već je istaknut primarni motiv – dobra i brza zarada, ovoga časa, o Božiću i Mladomu Litu, sigurna i zajamčena. Ne dovodeći ga ni ovdje u pitanje, valja reći da su ne malom broju, ako ne više od primamljiva švercerskog posla, počela nedostajati uzbuđenja koja su ga pratila. Nastojanje da se zadarski noćni put izvede u uvjetima što potpunijega mraka i osobito što jače bure, uz stalna nadmudrivanja s financijskom policijom, svojom je dramatikom i opasnostima bilo neodoljiv izazov. Nameću nam se ovdje riječi Stefana Zweiga: ″Svaka uspjela plovidba čini pomorce još smionijim i najednom stoji na biljezi čitav naraštaj mladih ljudi koji više voli pustolovine nego život.″9 Napisao je to poznati pisac nadahnut podvizima velikih pomoraca, a mi u njih pokušavamo ugurati kako našu murtersku švercersku priču u cjelini tako i nestrpljenje koje je zimus snažno obuzelo murtersku švercersku mladež. Ne treba, kad govorimo o čemu govorimo, zanemariti ni stanovito natjecateljsko ozračje, svojstveno, uostalom, svakoj mladosti. Dalo se osjetiti netom biste stupili na prag Junakove i Jove Baškorina krčme. Polagalo se na to tko je koga uspio prejedriti, ostaviti iza sebe, učiniti da ti, kako su voljeli govoriti, gleda u krmu. Dojedriti prvi u Zadar, vratiti se iz Zadra prije ostalih kući za sve je bilo kao osvajanje prvog mjesta u kakvu športskom nadmetanju. U tome tihom, nikad posebno isticanu međusobnom natjecanju, nastajao je svojevrstan hijerarhijski ugled grupa i pojedinaca.

Kako bilo, ovozimsku je stanku prva prekinula grupa Mikule Karantanova, zapravo ju je izdalo strpljenje.

S Jubun Špikinin na timunu razvila je Mikulina gajeta jedro u uobičajeno vrijeme – u prvi sut. S Lupeškog je mula ispratila samo Bepa, Jubina žena i Mikulina sestra, koja je dugo i bezuspješno odvraćala brata od puta po ovakovu Božjem vrimenu. Kad je gajeta nestala u Zavraću, okrenula se Gospi od Gradine, triput se prekrižila i izmolila nekoliko Zdravomarija. Odlučila je čim svane dan pojti u Gradinu Gospi, učiniti zavit i naliti kandelu na njezinu oltaru.     

Rive u Arbanasima dohvatio se Mikula i njegovi kad je jutro bilo podosta odmaklo, zvona na arbanaškoj crkvi zvonila su već za Veliku misu. Na moru su, dakle, morali provesti dobrih petnaestak sati, četiri puta više od vremena koje im je do tada najčešće trebalo. Neki su kasnije tvrdili da ih je, zapravo, opazila talijanska obalna straža kako promrzli plutaju Zadarskim kanalom i doteglila u luku. Što se događalo s Mikulnom gajetom te iznimno studene i vjetrovite noći nikada se nije pravo doznalo, ni jedan od četvorice sudionika ni tada ni poslije nije htio o tome govoriti, kažu čak ni sa svojim ukućanima. Uporna šutnja, kako to obično zna biti, podigla je ljubopitljivost i izazvala svakojaka nagađanja. Sakriti ipak nisu mogli – kad su pred večer drugoga dana pristali na jednom udaljenom hraminskom mulu – da imaju prilično razderano i na brzinu pokrpano jedro komu nedostaju imbroji, da su se kući vratili sa samo dva vesla u brodu te da ima je lantina slomljena u ventalu pa je i neupućenima bilo jasno da su prije stupanja na arbanašku rivu proveli vrlo tešku i opasnu noć. To smo saznali raspitujući se među rijetkima koji se još ponešto sjećaju tih vremena. Od njih smo saznali i da su prije dolaska na Hraminu pristali u Gradini i dugo se zadržali u crkvi Gospe od Gradine.

Pa ako su o događajima te noći uporno odbijali bilo što reći, o jednome su sva četvorica spremno pričali s neprikrivenim zadovoljstvom i veseljem u svakoj prigodi, tada i godinama poslije. To ćemo u ovome zapisu sažeti u kratku priču i nazvati:

 

 

PRIČA O ZALEĐENU KABANU

 

Na arbanašku su rivu iskočili s vidljivom nesigurnošću, a onda, kao da se žele uvjeriti koliko je čvrsto tlo na koje su stupili, stali poskakivati visoko i stupačke se dočekivati. Ustvari, na rivu su iskočila trojica, a Špikić je, nepomičan i zamotan u kaban, i dalje sjedio na krmi s jargutlom u ruci. Vidjele su mu se samo oči i u njima bezuspješni pokušaji da se pomakne s mjesta. Kad su mu priskočili u pomoć, pokazalo se da se zaledio kaban u koji je bio umotan, tijekom noći obilato natapan morem koje je zasipalo brod, i da se on, ni uz pomoć ostale trojice, nikako ne može osloboditi ledenog zagrljaja svoga kabana. Uspjeli su ga samo odvojiti od krme na kojoj je probdio cijelu noć i za koju ga je led tako snažno prikovao i u kabanu prenijeti na obalu. Netko se dosjetio: treba naložiti vatru. Svi su se složili, a Andro Kikerin, trgovac kod koga se Mikulina grupa opskrbljivala potrebnom robom i koji je u međuvremenu pristigao, pozvao ih je da vatru nalože u njegovu dvorištu u središtu Arbanasa. Ledom u kabanu okovana Špkića položili su na pokaportu i učetvero na ramenima ponijeli arbanaškim ulicama, na čuđenje i radost brojne arbanaške dječurlije koja je učas stvorila sasvim pristojnu povorku. Sve je, kažu, sličilo procesiji u kojoj se Sv. Roka s Vršine nosi u Sv. Mihovila. Tek što svečev kip stoj uspravno, a Špikić je ležao na leđima i s koljenima u zraku, kako je već nametao tvrdoglavi nepopustljivi kaban. Pred vatrom koja se u međuvremenu rasplamsala ipak je morao ustuknuti, ali se opirao, uglas su se sva četvorica kleli, više od ure. Kad je odleđeni kaban najzad popustio i krila mu se rastvorila a zarobljenik neočekivano čilo skočio na noge, svi su mu priskočili, a nazočna su djeca stala pljeskati i veselo oko njega poskakivati. Neka ga je mala djevojčica bojažljivo pokušavala dodirnuti, valjda se željela uvjeriti pripada li i on ovomu našemu svijetu. Očito je olakšanje nastupilo u ostale trojice pa su ga, kao maloprije djevojčica, i oni stali pozorno opipavati. Zabrinjavalo ih je naime cijelo vrijeme trajanja operacije odleđivanja Špkićevo zdravstveno stanje, koliko mu je naškodila noć provedena na vjetrovitoj krmi u zaleđenu kabanu. Pokazalo se – eto – nasreću da je dobro, da je jednako pokretljiv, da se s užitkom prihvatio kruha i slanine kojima ih je ponudio trgovac Kikerin. Čak mu se oko usana pojavilo nešto što je trebalo biti smiješak, škrto i jedva primjetno, a što se inače na njegovu licu rijetko moglo ugledati. Stradala mu je, opazili su, pomalo šaka desne ruke na kojoj su se već bili javili prvi znakovi smrzotina. Budući da je s njom držao jargutlu, a to znači da je cijelo vrijeme koje su proveli na moru bila izložena moru, vjetru i studeni, pojava se smrzotina svakako mogla očekivati. A da se nije radilo o šaci o kojoj se radilo, tvrdoj, gruboj, Špikićevoj, bile bi one nesumnjivo puno ozbiljnije. Sve ih je pak razdragala uloga koju je, očito, imao zaleđeni tvrdo tkani Špikićev kaban od kurnatske vune. Zaključili su – bome ispravno – kako je zaleđeni kaban bio nevjerojatno sigurna zaštita od noćašnje velike i neprimjerene hladnoće i da je Špikić, zahvaljujući svomu zaleđenu kabanu, bio puno bolje zaštićen od ostalih koji su noć proveli na veslima, mokri i promrzli. Da je netko od njih bio pjesnik, kabanu bi ispjevao odu.

Poput Gulove i Mikuline, koliko smo uspjeli utvrditi, spominje se gotovo dvadesetak ozbiljnih i pogibeljnih nezgoda koje su pratile ovu višegodišnju murtersku švercersku i mornarsku pustolovinu. Možda ih je bilo i više, ali su ostale manje-više nepoznate jer oni koji su u njima sudjelovali nisu o tome baš rado govorili, prije bi se reklo da su ih skrivali. A što je nezgoda ili nesreća bila ozbiljnija i pogibeljnija, više se pazilo da se o njoj što manje zna. U takovu općeprihvaćenu stavu razumljiva nam je spomenuta uporna šutnja Mikuline grupe o nevoljama koje je imala one, po niskim temperaturama čuvene zime. Zanimljivo je da su se radije pričale i prepričavale peripetije i nadmudrivanja s financijskom policijom i žandarima. Još i danas o tome imamo brojne informacije i svjedočenja, na usmenoj razini podrobno opisane mnoge zgode i anegdote. Zato je ovaj zapis, usprkos prvotnoj želji, ostao siromašan, ograničen na svega nekoliko primjera. A namjera je bila, što je čitatelj sigurno zapazio, na što više slučajeva dočarati okolnosti i opasnosti ovoga jednonoćnog jedrenja u gajeti koja je raspolagala tek latinskim jedrom i četirima veslima. U traganju za njima naišli smo i na nepriliku koja je zadesila Kaža i Jeru Repčića prve marčane bure u godini koja je prethodila Drugomu svjetskom ratu. Ovdje ćemo je zabilježiti pod naslovom:

 

 

PRIČA O VALU SAMOTNJAKU

 

Jere i Kažo ukrcali su punu santinu cukra u kantunadama. Kako im se vrijeme učinilo vrlo povoljnim – bure taman za pravi idrenjak, dodali su još desetak kašeta i malo nakon ponoći napustili zadarsku Fošu. Žurilo im se, u brodu su imali poprilično robe koju je valjalo spremiti u Grujinu bunju u Žorulama i prije svitanja neopaženo privezati gejetu na Kažovu mulu. Zato su, bez susprezanja, dali jedru maha. Oblačna je noć dosta ograničila vidljivost, ali, s iskustvom koje su imali, njih su dvojica mogli ovuda jedriti i naslijepo, Zadarski i Pašmanski kanal znali su kao vlastiti džep. Mirni, opušteni, zadovoljni sjedili su na krmi i, s vremena na vrijeme, sladili se ponekun kantunadun. Zaokupile su ih kalkulacije oko dobiti: još jedna ovakova tura i kuća u Goričinama će pod krov.

Dogodilo se kad je iza Jere i Kaža već bila ostala Šokošanska punta, u dijelu Pašmanskog kanala u kome bura, dobro je poznato, počinje naglo puhati dvostrukom snagom. Jedan iznenadni val, ili možda dva, s lijeve strane krmenog dijela, sručio im se u nakrcan brod i do kovidura ga ispunio morem. Kako timun nije više vladao gajetom, vjetar se opasno uhvatio jedra i zaprijetio da ih prevrne. Jere je hitro skočio do jedra i maina lantinu, dok je Kažo uzalud pokušavao timunu vratiti bar malo života i uspostaviti kakvu-takvu kontrolu nad brodom. Obezglavljena je gajeta počela plutati u nepravilnim lukovima kao priklana kokoš koja se otrgla nožu, a more ju je svojom nekontroliranom voljom nosilo prema pašmanskoj obali. Jere i Kažo, prepušteni hiru vjetra, obgrlivši jarbul i stisnuti jedan do drugoga, u nevjerici su se pitali što im se odjednom tako neočekivano dogodilo, otkud odjednom to pusto more u njihovoj santini krcatoj cukra u kantunadama. Još uvijek im se činilo da je vrime ka stvoreno za malo živji idrenjak, a vitra u krmu ima koliko ti triba. Je da je vitar jak, puno ga je sve dosad bilo idro, ma idrili su oni ovuda po puno zločestijoj buri, ružnijem i sleveranu vrimenu, samo njih dvojica, u ovoj istoj gajeti. Mada su išli u red onih s najivše noćnih zadarskih putovanja, nikad nisu zapali u teškoće. Zapravo im se činilo da im je bura upravo noćas išla na ruku. Puše snažno, ali ujednačeno, više nalik jugu, što njoj i ne priliči. Nema ni iznenadnih oštrih rehutov koji se znadu zavrtložiti na malu prostoru i poigrati se s tobun i brodun ka da si malo dite. Sve u svemu, ništa što bi moglo nagovijestiti ovo što im se netom dogodilo. Kad nema vidljiva, jasna i sigurna odgovora, dobar je i onaj koji to nije. Zato Jere i Kažo složno zaključiše – mora biti da ih je potopija val samotnjak.

Dok tako Jere i Kažo, stisnuti uz jarbul poput dva zbunjena zeca, plutaju bespomoćno Pašmanskim kanalom u gajeti punoj cukra u kantunadama i prisjećaju se da su negdje nekad kao djeca slušali priču kako je neka velika i čudna reštija iznenadila i potopila ispod Murvenjaka istarsku braceru koja je u velikim bačvama vozila vino za Trst, nakratko ćemo se pozabaviti onim što se nekad davno u ovim krajevima pričalo o čudesnom valu samotnjaku.

Priča je stara i možda joj nije do kraja vjerovati. Ako nije nastala ovdje, odnekud je došla, i to u vrijeme kad su se Murterini, nakon prvotnog isključivo poljodjelskog privređivanja, otisnuli na more. A priče su, kao što čitatelj zna, gotovo redovito vezane za početak. Nema, onda, razloga da i ova naša o valu samotnjaku ne bude vezana za doba u kome je započinjala murterska, u doba naših švercera već ukorijenjena, upućenost na život s morem. Elem – u ravnomjernu valovlju koje uredno putuje morskim prostranstvom, a koje tjera jak ili manje jak vjetar, nerijetko, kažu tko zna kako, izdvoji se veći ili puno veći val. Nekad se pridržava reda i disciplinirano zadržava svoje mjesto, putuje s ostalima kao stariji brat sve dok se negdje ne razbije o obalu. Ali se znade i uzjoguniti, postaje nestrpljiv, prelazi ostale i, usput, mnoge proguta. Tada, razumljivo, raste i deblja, deblja i raste ponekad do nevjerojatnih razmjera. A – izgleda – prva mu je briga vrebati na neoprezne mornare u malim brodovima na jedra, kakva je, evo, i gajeta u kojoj Jere i Kažo švercaju svoj cukar u kantunadama i sanjaju kako će podignuti i urediti svaki svoju kuću u Goričinama.

A naša priča ne bi bila priča, pogotovu ne bi bila prava priča, da nema dodatak koji priliči priči. Dugujemo ga onima koji se nisu mogli pomiriti da se netko odnosno nešto, pa bio to i nekakav tajanstveni val samotnjak, pojavi tek tako, iz čista mira. I, k tome, radi nepodopštine koje mornare stoje broda, a često i života. Od njih je ostala priča o postanku zločestog vala samotnjaka, a, po njoj, u tamo nekim tamnim i neprozirnim dubinama velikih mora boravi nepoznata morska neman koja samo u rijetkim prilikama izlazi na površinu. Kad izađe, a bude to, kako nam priča kaže, rijetko i samo ako je more potpuno mirno, bez daška vjetra, smjesti se uz strme obale nenastanjenih otoka koje su okrenute suncu i provede duge sate nepomično se sunčajući, netremice zagledana u ravnu morsku površinu što se u nedogled prostire pred njom. Pojavom vjetra koji uznemiri more neman se sprema na povratak u svoje mračne dubine. Od njezina nagla uranjanja stvori se val, puno veći i snažniji od drugih, koji – onda – putuje morem s drugim valovljem, vrlo često ostavlja ga za sobom i dalje putuje sam. A znade i progutati mnoge valove koji se nađu pred njim, tada, naravno postaje još veći i snažniji. Tako, narastao, postaje zločest i opasan pa može potopiti i velike lađe.

Ovim dodatkom dilema koja je u početku mučila mnoge biva razriješena. Ostaje međutim nejasno kako se takav jedan val samotnjak našao u Pašmanskom kanalu, ako je zaista on bio taj koji je našima Kažu i Jeri Repčiću tako nemilosrdno napunio gajetu morem i uništio njihov noćašnji švercerski trud. Morske nemani, čijim bi uranjanjem u more nastao, teško da je ovdje moglo biti. Ona boravi, kako smo čuli u priči, isključivo u mračnim dubinama velikih mora i sunča se samo na pustim obalama nenastanjenih otoka. Da se ne mučimo pitanjima na koja nemamo valjana odgovora i za koja nismo dorasli, složit ćemo se s Jerom i Kažom i okriviti tamo nekog vala samotnjaka za njihovu nesreću, a onda ga ispratiti u nepoznato, kamo, uostalom, i pripada. Do kraja naše priče ostat ćemo samo s ovim našim, običnim valovima koji se ovoga trenutka grubo poigravaju Jerinom i Kažovom gajetom, muče je i nose prema sjevernoj obali otoka Pašmana.

Jerina i Kažova gajeta zaustavila se na kojih stotinjak ili nešto više metara od obale, odnosno nasukala se na sredini plitke i muljevite uvale Barotul. Prevelik gaz, nastao naročito zbog velike težine šećera i mora u santini, nije dopustio buri da je baci na kraj i razbije. Jere i Kažo, zadovoljni što im je gajeta izdržala i nije dopustila valovima da je prevrnu, a zatim što se navrijeme zaustavila u mulju i tako ostala neoštećena, skočili su u more i potražili pomoć i sklonište u prvoj kući pašmanskog naselja Barotul.      

Jerin i Kažov šećer, mada u kantunadama, otopio se već do jutra, a cijela je uvala Barotul dugo dugo bila slatka. Sladak je bio, tvrdili su zlobnici ne bez mrve zadovoljstva, i cijeli Pašmanski kanal. Zato je i danas, kažu, Pašmanski kanal slađi od Zadarskog.

 

Bila je to jedina velika i bolna nesreća u desetljetnoj povijesti opasnog i uzbudljivog zadarskog jednonoćnog jedrenja. Da je ostalo samo na njoj, treba zahvaliti i ovomu i onomu, a bit će jedino sigurno – samo Bogu. Zadesila je jednu betinsku gajetu s jugozapadne strane otoka Vrgade, a ljudi su stradali u nemirnome moru. Po svemu, svladali su je nepredvidivi i vrlo snažni zapusi koji se tu vrtlože silovito za burna vremena. U noći bez mjesečine gotovo im je nemoguće doskočiti, sve da vam se za timunom nalazi i vrlo iskusan čovjek. Područje je bilo poznato pa su ga svi redovito izbjegavali. Što je natjeralo ljude u gajeti da u njega zađu, može se samo nagađati. Oblačna noć, povremeno gusta i sitna kiša te vrlo jaka bura bilo je zaista najgore vrijeme.

Nesreća je bila velika i žalost za stradalim ljudima bila je velika. Na misi za pokojnike našlo se malo i veliko, a groblje Gospe od Gradine nije bilo dovoljno za sve koji su sudjelovali na ispraćaju. Treba znati da se na ovome dijelu hrvatske obale pogibije mladih ljudi u nevremenu na moru doživljavaju kao opća i najteža tragedija, a u ljudima je nešto od one boli koja ih obuzima kad su u pitanju njihovi rođeni. One se dugo i intenzivno oplakuju, sve se druge nesreće – reklo bi se, nekako lakše prebole, prije ili kasnije padnu u zaborav. Stradanje u nevremenu na moru, posebice mladih ljudi, zauvijek ostaje u kolektivnoj memoriji, i vrijeme, i mjesto, okolnost pod kojima je do njega došlo, ljudi koji su stradali i njihove ljudske sudbine. Sljedeći naraštaji nastoje ga preuzeti u detaljima, pomno se pazi da se sačuva što više pojedinosti. Prema onim najvećim i posebno potresnim i vrijeme se računalo, nešto se zbilo prije ili poslije ove ili one teške nesreće ne moru. Takva stradanja nalazimo često opjevana i u usmenoj književnosti. Štoviše, izlazi na neki način sjećanje na takova stradanja iz okvira i poimanja – recimo tako u nemoći da nađemo primjereniji i adekvatniji izraz, običnih ljudskih stradanja ma kako teška i tragična bila. Praćena snažnim emocionalnim podtekstom, u svijesti ljudi ovoga kraja situiraju se ona u mitske sfere vjekovna čovjekova stradanja u sudaru s čúdima i slijepim silama prirode. Pri tomu je sam čovjek puki objekt, sve je u neumitnoj, slijepoj, čovjeku dalekoj i nepoznatoj sili koja se poslužila vjetrom i morem da izvrši i zadovolji svoju strašnu i nedokučivu volju. Nek je dopuštena – ako nije nategnuta i neprimjerena, prispodoba sa stradanjima junaka antičkih mitova koje zbog svojih hirova progone i uništavaju bogovi i kojekakva mitološka stvorenja.

Stradanje betinske gajete i smrt u moru ispod Vrgade švercerskih sudrugova na čas je prenulo ostale. Primili su ga s nevjericom. Sto i jedan put svi su oni, i za izrazito ozbiljna i pogibeljna nevremena, sretno prebrodili mnogobrojne zamke svoga pedesetak milja duga noćnog jedrenja. Čini se da u njihovoj, mladenačkom samouvjerenošću opijenoj svijesti, tragediji ni kao mogućnosti nije bilo mjesta, a ako je u početku bojazni i bilo, s vremenom se posve izgubila. Zatečenost je, kao što se moglo očekivati, jako kratko trajala. Prvu jaku buru tek su rijetki propustili. Lolo, Mižerić, Stija, Kija, zapravo i svi ostali, nošeni smionošću svoje neobuzdane mladosti, gotovo drsko, nastavili su prkositi u svojim gajetama na latinsko jedro moru i vjetru i noći u kojoj su jedrili.

     

Murtersko švercersko jednonoćno jedrenje na relaciji Murter – Zadar naprasno je prekinuo i zauvijek zaključio Drugi svjetski rat, a Talijani su otišli kući – na Apeninski poluotok.

 

 

Murter – Zadar, 2005.

 

 

1 Ploviti se mora, živjeti se ne mora. ...natrag

2 Nestandardvojezični oblici i riječi pripadaju murterskom govornom idiomu. ...natrag

3 ″Kajmakčalan″, motorni brod jugoslavenske financijske policije, u Murteru čim se pojavio posprdno nazvan ″Kašeta″...natrag

4 Da bi zavarali financijsku policiju, murterski bi šverceri na povratku mokra vesla koja su ih mogla odati zamijenili suhim, te noći neupotrijebljenim. ...natrag

5 Turko, Purak i Habica, valjda najstarija švercerska grupa, jedne je noći naprtila Turkovu kobilu s dvije kašete ″cukra u kantunadama″ i Lupeškim putom krenula u Selo. Računajući s mogućnošću žandarske zasjede, Habica je poslan u prethodnicu sa zadaćom da upozori ostalu dvojicu na eventualnu opasnost. Habica je navrijeme osjetio žandarsku zasjedu. Kako bi upozorio kumpare, a istodobno zavarao žandare, poslužio se svojim znanjem njemačkog koje je stekao kao austrijski vojnik i viknuo: ″Zurủck kehren! Zurủckgehen!″ (″Vratiti se! Krenuti natrag!″) Povik na stranu jeziku uznemirio je žandare pa je jedan ispalio hitac u zrak. Prasak je preplašio kobilu koja se otrgla Turku i Purku i dala se u trk, a lupa šećera u kašetama u gluhoj noći još više ju je preplašila. Žandari su samo pratili lupu, a time i kobilu koja je mogla ići samo kući. Tako su, malo iza kobile, i oni stigli u Turkove dvore. Za koji sat, zaobilazno, uvjerena da je ″prešla″ žandare, stigla je i naša trojka. Zatim su svi zajedno, s kobilom i šećerom kao corpus delicti, krenuli put zatvora u Tisnome. ...natrag

6 Krste Kulušić Turko, nepokolebljivi i oduševljeni pristaša i sljedbenik Stjepana Radića. San je sebe nazivao ″sinom Stjepana Radića″. Znao je ponosno jahati Murterom i Betinom na svojoj kobili, upozoravajući namjernike da se sklone jer prolazi ″sin Stjepana Radića″. Njegova sina Nevena i danas u Murteru sa simpatijom zovu ″unuk Stjepana Radića″. ...natrag

7 Zgrada (magazin) na Rudini. U njezin je jugozapadni zid bila ugrađena kapelica Sv. Nikole. U Drugome svjetskom ratu zgrada je zapaljena a kapelica sv. Nikole ostala je neoštećena. Prvih poratnih godina zidine Malina su srušene, a Sv. je Nikola dobio novu kapelicu na vrlo prikladnu mjestu, na jugoistočnoj punti Radeja. ...natrag

8 Murterski su šverceri za svoje noćne pohode u Zadar nastojali koristiti što starije brodove što stariju i derutniju opremu, kako bi, u slučaju zapljene, bila šteta što manja. Naravno, opasnost plovidbe za njih je bila veća. ...natrag

9 Stefan Zweig: Magellan, Slobodna Dalmacija d.d., str. 24 ...natrag

 

Šjor Ćiro izjedrio pobjedu pred Murterom

Veliko finale imali su ovogodišnji Dani latinskog idra, manifestacija svega što se u posljednjih desetak godina događa na planu obnovljene tradicije jedrenja starih ili obnovljenih drvenih brodova, gajeta, leuta i kaića na latinsko jedro.

Nekoć se jedrilo jer su to bili brodovi bez motora, danas se uglavnom ne jedri jer su motori “ubili” jedra, utoliko je zanimljivije da su čak 22 gajete i kaića od 77 brodova na startu ispred Murtera bili - bez motora!

Sudjelovalo 77 brodova, 22 bez motora

Start ispred Murtera bio je veličanstven! Među domaćim brodovima - iz Murtera, Betine, Šepurine, sa Zlarina, Tribunja... na startu je bila i hvarska Lesna i posada Branka Kirigina, i riječka Nebuloza s posadom Igora Felkera, brodovi s Pašmana, Raba...

Jedrilo se na ruti od Murtera, između Arte i Radelja i natrag, po maestralu od dvanaest do petnaest čvorova - bili su to idealni uvjeti za te teške, trome, težačke brodove nenavikle na sportska pripetavanja, a navikle na prijevoz ljudi, tereta, mriža, kariola, uroda, ulova i živine. O svemu tome govorili su programi ovogodišnjih Dana latinskog idra, tijekom skoro cijeloga rujna.

Od Murtera do Betine i natrag

Jedrilo se latinsko idro ovoga rujna i na Žut, otvorena je izložba fotografija Ive Pervana o sestrinskoj regati Rota palagruzona, prikazan dokumentarac Matee Šarić o gradnji križeva za stradale vatrogasce na Kornatu, na staroj murterskoj rivi bila je radionica armižavanja broda, tukla se mrta i tangavale mriže, promoviralo murtersko glagoljaško pjevanje, održan “gajeta’s cup”, sportsko gajeta... pekle su se srdele, marendavalo i pivalo od Murtera do Betine i natrag... ...a sve se to onda slilo u start jučerašnjega murterskog latinskog idra!

Bilo je to 75 nabrijanih posada među kojima se izdvojilo desetak onih koje su sve do kraja vodile trku, i onda s promjenjivom srećom i ulazile u cilj! Najbolju taktiku izabrala je posada betinskoga starog kalafata Čedomira Burtine - pobjednička posada šjor Ćira!

- Dobili smo ove godine i Murter, i Betinu, i veslačku! - prilično je ponosan a sve kao neće čovjek koji ne zna ni broja gajetama, leutima i kaićima koje je sagradio i obnovio - među njima mnoge su jedrile na ovoj regati - i najnovija, obnovljena Cicibela Marina Mijata.

Druga je bila murterska posada Edija Turčinova Dege na Bepini, treći je bio Šime Stipaničev na svojoj Dumini, a četvrti braća Klepci s prijateljem Bakijem JR na timunu i peti, inače favorit Damir Ćorkalo i posada Sirotice - a šesta - ujedno i prva gajeta bez motora, ona Mateja Šikića.

Napisala: Jordanka Grubač
Izvor: Slobodna Dalmacija
Izvor fotografije: eZadar

Rezultati regate Latinsko idro 2011.

odjavljeno: 03.10.2011.

Uvodna riječ

Pozdrav svim vjernim posjetiteljima web stranice Latinskog idra i onima koji će to tek postati.
Moramo se ispričati na neozbiljnosti koju smo pokazali ne ažuriranjem stranice kroz posljednje dvije godine, a uz ispriku dajemo i obećanje da se takvo nešto više neće ponoviti.

Stranica još nije potpuna ( nema rezultata i fotografija svih regata), a kako su događaji vezani uz regatu Latinsko idro sve bliži, neophodno je da se i nespremna stranica podigne na server, kako bi te mogli biti upućeni u sva događanja koja će se dogoditi, ali potruditi ćemo se da što prije prikupimo sve potrebe materijale.

Preporučujemo da stranicu gledate na svim pretraživačima osim na Internet Exploreru, jer stranica sa njim ima neobjašnjive anomalije.

Za sve informacije slobodno pišite na našu novu e- mail adresu: latinsko.idro@hotmail.com

Sa poštovanjem budite pozdravljeni od Udruge Latinsko idro.

odjavljeno: 04.09.2011.